SLUŽITI VRAGA

petak, 01.01.2010.

IV.

ČETVRTO POGLAVLJE
Sučeljavanje


Pošto smo našli mjesto za koje smo smatrali da je sigurno, Culainn, Kreuzmann, Lorenzo i ja pošli smo na spavanje. Naša je trenutna lokacija bila neka špilja u Portugalu koju smo bili prisiljeni dijeliti s nebrojenim mravima, kukcima i ponekom zmijom.
„Portugal! U Portugalu smo! A gdje spavamo? U staroj, smrdljivoj špilji, koja još smrdi na medvjeđi drek!“ požalio se Lorenzo.
Jedini odgovor bilo mu je kruljenje Kreuzmannova želuca. Zadnji komad ukradene krave pojeli smo odavno, no kako smo stalno izbjegavali veća naselja i gradove, hrane baš i nije bilo u izobilju.
Morali smo u lov, i to što prije.
„A da pojedemo Culainna?“ nastavi Lorenzo, „ionako nikakve koristi od njega.“
San me je na kraju ipak svladao, unatoč Lorenzovoj i Culainnovoj svađi, koja bi probudila i mrtve.
Od svoje preobrazbe bio sam nevjerojatno laka sna, budio sam se i na najmanji šum ili čak novi miris, pa nije nikakvo čudo što sam prvi otkrio da imamo goste. No, nažalost, shvatio sam to mrvicu prekasno, nakon što mi je u glavu doletio okrugli kamen, brzinom kometa.
Pao sam u nesvijest, a zadnje čega se sjećam bio je promukli lavež i Culainnovo režanje.

„Vidi, vidi! Što tu? Maljeni vukić? Izgubljeno?“ čuo sam glas kako se smijulji, a u odgovor je dobio promukli smijeh nekoliko osoba.
Pred očima mi je još bio mrak, no mogao sam po zvuku odrediti da više nismo bili u špilji, i da osoba koja se smije sjedi nekoliko metara ispred mene. Čuo sam pucketanje vatre.
„Eh,eh, vi zaspilo, Lješ vas uhvati!“
Njegov katastrofalno iskrivljeni engleski još je više pogoršavao moju glavobolju.
Vid mi se polako vraćao, pa sam mogao razabrati obrise ispred sebe. Culainn i ostali su bili zavezani za drvo nedaleko od mene, i svi su se micali. Odahnuo sam. Otmičari nas zasigurno nisu namjeravali ubiti. Barem ne zasad.
„Što hoćete?“ upitao sam drsko.
„Tko ste vi?“ upita Culainn.
„Imate nešto za jesti?“ upita pak Lorenzo.
„Lako, lako vukići! Jedno po jedno! Imate ime?“
„Ja sam Mark…Mark Christiansen“ rekao sam prvo ime koje mi je palo na pamet.
„Culainn, drago mi je“ zareži on.
„A ja sam gladan, drago mi je“ reče Lorenzo.
„Ti Gladan? Hahaha, ja ne čuo još takvoga ime! A Lješ svugdje putovao...“
„Tko je taj Lješ kojeg stalno spominješ?“ upitao sam, pokušavajući promijeniti ton.
„Pa ja! Iz jedan selo u Albanija. Došla neki žena, hoće me u vojska, da plaća, ali još ništa! Ali barem dobra hrana! Ja šef!“
Zadovoljno sam shvatio da Lješ baš i nije previše inteligentan, a k tome je i 'šef'. Pun pogodak.
„A reci, Lješu, kakva je ovo ogrlica na meni?“ upitao sam.
„E to trikić od gazde! Kaže: 'uloviš ih, stavi oko vrat, pa nema vukovi!' “
„A tko je taj gazda?“ upitao sam dalje.
„A to ne reći, jer inače loše!“
„Ne zove li se možda Damian?“ upita Culainn, iskušavajući sreću. I sreća ga pomazi.
„Nije!“ zadere se Lješ, što je praktički bilo isto kao da nam je rekao sve što zna o njemu.
„Oh, baš šteta što nije Damian“ počeo sam, namignuvši Culainnu.
„Jer znaš, Damian je naš stari prijatelj i baš smo krenuli njemu! Možeš li nas odvesti tamo?“
„Ah, skužim! Misliš da glup!?“ zareži Lješ ljuto.
„Ma ne, naravno, ne, ne“ pokušao sam popraviti grešku, ali uzalud. Još jedan okrugli kamen zabio mi se u rebra.
Tada dotrča jedan njegov čovjek.
„Shefi, vjen dikush!(Šefe, netko dolazi!)“ reče on.
Pogledavši nas, Lješ izda nekoliko zapovijedi, pa nas odvezaše, i odniješe nazad u špilju.
„Lješ ima gosti! Vi u špilji, ja poslije po vas! Jasno?“
Kimnuli smo glavama. Prilika za bijeg.
No, izgleda da smo pravili račun bez krčmara. Gosti su bili odredi za novačenje, svega nekoliko stotina vukova, no na njima su sjedili jahači. Hipnotizirani ljudi, shvatio sam.
„Gad koristi ljude u borbi!“ rekao sam bijesno ostalima, kao da i sami nisu vidjeli što i ja.
Na čelu odreda bio je ogroman crvenkasti vuk, slijep na jedno oko, ali i jedini vuk na kojem nije bilo jahača.
„Veličanstvo, vi ne u Dubrovnik?“ promrmljao je Lješ, uz duboki naklon.
„Naišli smo na neke…hm…prepreke.“
„U red, u red…“
„Kako stojite ovdje?“ upita vuk, ne mijenjajući oblik. Preneraženo sam shvatio da ima ženski glas.
„Lješ je uhvatilo zarobljenik! Hoćete vidjela?“
„Stvarno? Odlično, mislim da ću vas predložiti za odličje, već dugo mi se čini da ga zaslužujete! Primit ću ih, no kasnije, u mom šatoru. Dovodite jednog po jednog.“
Mržnja koju sam u tom trenutku osjetio prema toj ženi bila je nevjerojatna, samo zbog tih bahatih riječi „predložiti za medalju“.
„Velika riba“ reče Lorenzo, zazviždeći.
„Na zapovijed!“ reče Lješ, uz još jedan naklon.

Konačno smo, na sveopće zadovoljstvo, dobili nešto za jesti. No zadovoljstva je ubrzo nestalo, kada je Lješ osobno došao u špilju.
„Ti, crni, sa menom!“
Culainn ustane, bezizražajnog lica.
Vrijeme je prolazilo, Kreuzmann i Lorenzo (glođući veliku kost) već su bili pozvani, a nijedan se nije vratio. Ostao sam samo ja.
„Christine-nešto, dođi.“
Ušao sam u veliki šator, u kojem je gorjelo nekoliko baklji, veoma jednostavno uređen, sa nekoliko običnih vojničkih stolaca u sredini.
Na stolcu u sredini sjedila je prilika pod kapuljačom i s čašom u ruci, a oko nje nekoliko stražara.
Prišao sam pognute glave, ne usuđujući pogledati gore, strahujući zbog onoga što ću vidjeti, ili bih mogao vidjeti.
„Podigni glavu“ reče ta žena, nevjerojatno zvonkim, a opet nedvojbeno zapovjednim glasom. Da stvar bude još i gora, nevjerojatno poznatim glasom.
Pogledao sam gore.
Nije mogla suspregnuti prestravljeni uzdah, no u njenom se držanju ništa ne promijeni, osim što je stisnula čašu do te mjere da je puknula.
„Vodite ga! Vodite ga odavde! U špilju! Pod stražu!“ vrisnula je histerično.
Nisam se još ni snašao, a nekoliko para ruku već me dignulo sa poda, i najvećom mogućom brzinom odvelo u špilju, koja je i dalje bila prazna. Počeo sam strahovati za živote svojih prijatelja.
Sjedio sam u mračnoj špilji, sam kao na groblju, a izvan nje stotine su mojih neprijatelja slavile rođendan nekog pukovnika. Hrane i pića bilo je u izobilju, i svima je bilo toplo jer su plesali, ali i vatre su gorjele.

No ni meni nije bilo zima. Grijao me takav bijes, takva mržnja, želja za krvlju i ubijanjem da više nisam znao za sebe. Pred očima mi se mračilo, kosa mi se nakostriješila, oči bljesnule jarkocrvenim sjajem.
Nisam se sjećao da je moja ogrlica puknula, niti da sam se pretvorio u većeg vuka no ikad, da su moje šape bile zlatne a kandže na njima duge kao ljudski lakat, niti da sam zarežao tako glasno da je sa stropa popadalo kamenje i da se špilja urušila, zatrpavši sa sobom nekoliko stražara.
Znam samo da sam osjetio snagu koju nikada prije nisam osjetio i da sam jednim potezom doslovce uništio četvoricu ljudi ispred ulaza u špilju.
Vidio sam zatečenu gomilu koja je prestala plesati i u općoj se zbrci pokušala preobraziti. Nijedan nije mogao umaći mojim šapama, nijedan nije bio dovoljno brz da se obrani od mojeg udarca, a golemim sam raljama i očnjacima veličine manjeg čovjeka pregrizao i po nekoliko ljudi istovremeno, dok me okus krvi samo dodatno razdražio.
Vidio sam strah u njihovim očima, no nije me bilo briga.
Bio sam nadomak šatoru riđeg vuka, a i bilo je samo pitanje trenutka kada će se njezini vojnici okrenuti i pobjeći.
Skočivši po posljednji put, jednim zamahom svoje goleme šape razderao sam šator i naišao na posljednji dio otpora. Elita očigledno. Stajali su u razvučenom redu, a iz njihovih grla dopiralo je promuklo režanje.
Bez oklijevanja, bacio sam se među njih, pa smo se, uz divljačko režanje, pretvorili u golemo klupko dlake, zubi i pandži. Borba je potrajala punih nekoliko minuta, i već se činilo da je gotovo, kada se kraj šatora pojavila ona sama u ljudskom obličju.
Trznula je rukom, a mene kao da su obavile neke nevidljive spone, pa se više nisam mogao pomaknuti.
„Stanite!“ naredi ona svojima.
Preživjela dvojica skočila su sa mene, svejedno režeći, udaljivši se oprezno, kao da nisu vjerovali da sam gotov. A niti ja nisam mogao vjerovati. Jednim malim pokretom je prekinula ovu borbu, u kojoj je poginulo više od pola njezine vojske, i to samo od moje ruke.
„Možete ići, gospodo“ reče vojnicima, i dalje mirno gledajući u mene.
Oni se u tišini pokupiše.
„Sada,“ poče ona, „možeš birati Aidane. Hoćeš li se smiriti pa da te odvežem, ili ćeš me prisiliti da te ubijem?“
U odgovor je dobila samo divljački vrisak.
„I mislila sam“ reče, ispruživši ruku prema meni, što me nevjerojatno zaboljelo.
Polako sam se vraćao na staro. Ruke su mi opet poprimile ljudsko obličje, zubi se izravnali, dlaka nestala, a i um se razbistrio.
„Sada ću te pustiti, Aidane. Nemoj odmah podivljati, molim te.“
Ionako sam jedva bio pri svijesti, pa nisam mogao podivljati ni da sam htio. No u tom trenutku mi je umom prozujao čitav niz misli koji me potpuno prestravio.
Zadnjih nekoliko mjeseci mi je kao munja proletjelo kroz glavu.
Dan kada sam upoznao Culainna, Damiana, dan kada sam bio pozvan na večeru kod Baineovih, ali najvažnije: trenutak kada sam upoznao Eileen.
Sjetio sam se i naše prve večeri kada smo bili sami. Večeri nakon Seamusovog vjenčanja.
Sjetio sam se topline njezinog tijela, njenog toplog daha od kojeg mi se pomutio um, mirisa njene duge,mekane kose, njenih očiju za koje bih preplivao sve oceane, pretrčao sve pustinje, očiju i usana za koje živim.
Prilika se polako približavala, na kraju kleknuvši kraj mene.
Rukama je polako krenula prema svojoj glavi. Nježnim, svijetlim rukama kojih sam se itekako dobro sjećao. Dok sam tako ležao, ne mogavši odvojiti pogleda od nje, Eileen skine kapuljaču, nasmiješivši mi se.

-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.

„E pa ovo više ne liči ni na što“ reče Conor Baine, ispivši zadnju kapljicu rakije iz jedne od svojih četiriju čuturica kojim ga je opskrbila Eileen.
„Što je sad?“ upita Seamus.
„Nevjerojatno mi je da nismo uspjeli pobjeći, onda kada smo imali sve kao na pladnju. A sve je to zato, što vi niste u stanju pretrčati pedeset metara u komadu!“ odvrati Conor.
Istina je zapravo bila veoma drukčija.
„Kako to misliš?“ pobuni se Shelley.
„Upravo tako kako sam i rekao“ reče Conor uštipnuvši je prijateljski za obraz.
„Conore, da tvoj vjetar nije probudio stražare onog vražjeg Albanca, mi bi sada negdje pijuckali vruću čokoladu, i spavali u toploj vreći! Ali ne!“
„Oprosti, ali to je potreba svakog normalnog čovjeka!“
„Da nije bilo tvog vražjeg prdeža, mi ne bi niti morali trčati!“ reče Seamus već bijesno.
„Kako želite“ reče, okrenuvši se prema ulazu u šator.
„Oh, dobivamo nove!“ reče.
„Što?“ upitaše ostali u čudu.
Conor zausti, nesumnjivo da odbrusi nešto prosto i bezobrazno, no kao odgovor svima u šator uđoše naoružani vojnici, a za njima nekoliko zarobljenika.
Ostaviše ih na sredini šatora, pa odoše.
„Dakle to je ta Aidanova ženskača? Ludo neko stvorenje“ progovori jedan od pridošlica, točnije Lorenzo.
„A vi znate Aidana?“ upita Seamus zainteresirano.
„A vi imate nešto za popiti?“ upita Conor, zaradivši Seamusov prijeki pogled.
„Vidi, vidi, odbor za doček“ reče Culainn sarkastično.
No najednom svi zastadoše.
U šator uđe visoki čovjek, duge, crne, kovrčave kose, u kaputu koji mu je padao do poda i teškim vojničkim čizmama.
Seamus prestravljeno uzdahne.
Bio je to čovjek zbog kojega je i otišao u Ballyshannon, kako bi pisao da zaradi za kruh i krov nad glavom. Njegov poslodavac, James Jones.

-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.

„Još uvijek ne shvaćam“ rekoh, rezignirano odmahujući glavom.
Eileen se popustljivo nasmiješi.
„Samo pitaj što te zanima.“
„Dakle, one večeri, nakon što smo se posvadili, otišla si prvo do Conora, a zatim ravno na kolodvor. I tamo te dočekao…?“
„Neki šminker, Jones, ili tako nešto. Englez.“
„Znači, već smo zaključili, to je James Jones, Seamusov poslodavac?“
„Očito.“
„Hmmmm…. Damian se dakle pripremao godinama!“
„Očito.“
Pogledao sam je. Bila je lijepa i nakon svih ozljeda i nevolja u kojima se našla, štoviše, svi ti problemi dali su joj neku oštrinu. Bila je to žena koja se znala brinuti za sebe.
„I to je sve dovelo do toga da prijeđeš Stanislawu?“
„Tako je.“
Osjetio sam kako njena ruka traži moju, i kako mi naslanja glavu na rame.
Mirisala je tako predivno, bila mi je privlačnija i ljepša no ikad.
Lagano sam se nagnuo nad nju, poljubivši je.
Ostali smo tako neko vrijeme u tišini.
„Odakle ti ovaj ožiljak?“ upitao sam.
„Jones me napao kada sam odbila poći s njim“ reče.
„Taj gad“ zarežao sam.
Stavila mi je prst na usta, nježno me pokušavši smiriti.
„Smiri se, Aidane. Sada smo opet skupa, i nitko nam ništa ne može.“
„Volio bih da je tako“ rekao sam žalosno, odvojivši se od nje da je mogu pogledati ravno u oči.
„Ali?“ upita ona zadrhtavši.
„Ali znamo i predobro s kakvim osobama imamo posla. Mogu nam oni puno toga, Eileen. I previše. Ovo nije neka glupa bajka u kojoj svi znaju da će ljubav pobijediti mržnju, da će dobro pobijediti zlo. Ovo je stvarno, sve oko nas je stvarno!“
Namrštila se.
„Ali ljubav uvijek pobijedi?“ upitala me s nadom u glasu.
„Da, ljubav uvijek pobijedi“ rekoh nasmiješivši se, i sagnuvši se da je još jednom poljubim.

-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-

Situacija u šatoru nije bila dobra ni za koga, osim naravno za Jonesa.
„Dakle…“ poče on ljigavim glasom.
„Kako ste, Seamuse? Nismo se vidjeli već dugo.“
Seamus prezirno pljune prema njemu.
„Vidim, iz nekog razloga ste ogorčeni?“ upita sa zlobnim smješkom.
„S punim pravom“ reče Lorenzo.
„Vidi! Ako to nije dobri stari Lorenzo!“
„Zar si slijep? Ne vidiš li da ja stojim pred tobom?“
Jones je djelovao zbunjeno.
„Naravno da vidim.“
„Pa što onda pitaš? Likuješ, zmijo?“
Zlokoban cerek bio je dovoljan odgovor.
„Vidim, i dalje si onaj arogantni, debeli nesposobnjaković?“ upita Jones.
Lorenzo zausti da mu odvrati, no umiješa se Culainn.
„Što hoćeš?“ upita smrtonosno tihim glasom.
„Oh, Culainne. Damian jedva čeka da te vidi. Spremio ti je nešto… posebno.“
„Jedva čekam“ zareži Culainn.
„No, nemam vremena za gubljenje. Straža!“ vikne on.
Uđoše trojica crno odjevenih Slugu, s Damianovim pentagramom uvezenim na prsa.
„Pogubite ih sve osim crnog. Za njega imamo nešto bolje.“
Sluge kimnuše, a Jones izađe. Vrijeme je da se pozabavi s izdajicom Eileen.
„Otišao je? Khm…Dakle dečki, za ovo stvarno nema potrebe“ poče Lorenzo diplomatski.
„I ja mislim“ reče jedan Sluga prasnuvši u smijeh.
Kada je skinuo kapuljaču, nasmije se i Culainn.
„Stanislawe Konjecpoljski! Točno na vrijeme!“ reče Lorenzo, također nasmijan.
„Što ti radiš ovdje?“ upita Kreuzmann, oglasivši se prvi put nakon dugo vremena.
„Duga priča“ poče drugi Sluga, također skinuvši kapuljaču. Bio je to Dragunov.
„Hajde da vas oslobodimo“ poče on, „ kratki smo s vremenom.“
Dođoše do njih, i jednim potezom obiju lokote njihovih ogrlica.
Ovi se odmah pretvoriše u vukove.
Dragunov se okrene ostalima.
„Ja sam poručnik Dragunov. Na vašoj sam strani, slušajte me pozorno! Trebamo svaki par ruku do kojega možemo doći, što znači da jašete ovu gospodu. Dame, izađite na stražnji izlaz, tamo vas čeka pratnja koja će vas odvesti na sigurno. Jesam li bio jasan?“
„Kristalno“ reče Conor zajedljivo.
„Trebat će vam ovo“ nadoda Stanislaw, izvadivši iz kaputa dvije automatske puške.
„Znate li rukovati njima?“ upita on.
„Otprilike“ reče Conor iscerivši se.

-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.

Eileen i ja smo taman šetali livadom prema jednom lijepom vidikovcu, kada je iz šumarka kraj nas izašla osoba zavijena u crno.
Eileen me pogurne iza sebe.
„Stvarno misliš da me treba štititi?“ upitao sam ravnodušno.
Na mjesečini se vidjelo da se osoba ispred nas nasmiješila, pokazavši red oštrih zubi.
„Damian?“ upitao sam šapatom Eileen.
„Nije“ začuo sam odgovor od neznanca.
„Jones“ zareži Eileen.
„Pogodak“ reče Jones sarkastično.
„Usudiš se sam napasti nas dvoje?“ upita Eileen sumnjičavo.
„Oh, ne, nije mi bilo ni na kraj pameti“ reče, i dalje se smiješeći, podignuvši ruku u zrak.
Iznenada se oko nas stvorilo petnaestak Slugu, svi u ljudskom obličju.
„Šah mat“ reče, još uvijek sa smiješkom na usnama, spustivši ruku prema nama, što je očito bio znak Slugama da nas napadnu. Iz njegove ruke bukne vatra, osvijetlivši livadu.
Jedva smo se izmaknuli vatrenom mlazu, no on je otopio okolni snijeg i zapalio dio šume.
Pretvorio sam se u vuka, a moje je bijelo krzno sablasno sjajilo na mjesečini, stapajući se s okolnim snijegom.
Petnaestorica su napala.
Eileen je navalila na njih, bez ikakve najave, režeći na sav glas. Ja sam pak ležao, stopljen sa snijegom, dok su se prema meni približavala trojica Slugu, režeći potiho, pozorno promatrajući snijeg, ne bi li me vidjeli ili nanjušili.
Kada mi je prvi došao dovoljno blizu, skočio sam na njega, jednim udarcem pandži odvojivši mu glavu od tijela.
Drugi je prestrašeno ustuknuo, što mi je dalo dovoljno vremena da se bacim na njega, što sam i učinio, rastavivši ga sa životom.
No treći mi se prikrao s boka, zarivši mi zube i pandže u leđa. Vrisnuo sam od boli. Činilo mi se da će me pregristi, kada je odjednom stisak popustio, a on pade mrtav.
Kraj mene protrči Culainn, s Conorom na leđima, a on pak s puškom u ruci. Urlao je kao luđak.
Dvadesetak metara dalje, Eileen se borila s dvojicom. Stjerali su je u kut. Taman sam joj krenuo u pomoć, kada je odjeknulo nekoliko dugih rafala i obojica su pala mrtva.
Seamus i Conor su stigli prije mene.
„Aidane! Drž' ga!“ začuh Eileen kako me doziva.
Zbunjeno sam je pogledao, a ona je već trčala za Jonesom.
Okrenuo sam glavu prema borbi, pokušavajući dozvati Culainna.
„Idi samo, idi sredi gada, mi ćemo riješiti ove gnjusove!“ čuo sam Lorenzov glas.
Potrčao sam svom snagom prema puteljku gdje je Eileen lovila Jonesa.
Nekoliko kilometara dalje, staza se spuštala prema vidikovcu na koji sam trebao ići s Eileen. Savršeno sam vidio situaciju. Hrvali su se na podu, oboje u ljudskome obličju.
Iznenada njihovu borbu prekine vrisak. Sledio sam se.
Eileen je ostala ležati na podu, a Jones je otšepao nekoliko metara od nje, tražeći nešto po džepu. Na mjesečini sam vidio odbljesak srebrnog pištolja.
Bez razmišljanja sam se bacio dolje k njima.
„Laku noć“ promrmlja Jones i povuče okidač.

-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.

„Jesu li to svi?“ upita Conor, držeći ruku savijenu tako da je cijev njegove puške bila usmjerena prema nebu. Držao se kao profesionalni vojnik, a tako je i govorio.
„Vjerujem da jesu, osim ako nisu oživjeli od posljednjeg puta kada si to pitao?“ odgovori mu sarkastično Lorenzo.
„Nekoliko ranjenih je pobjeglo u šumu“ reče Culainn.
„Jesu li svi u redu?“ upita Lorenzo.
„Trebali bi biti. Gdje su Kreuzmann i Seamus?“
Kao odgovor, nedaleko od Culainna, ispod hrpe tjelesa netko se promeškolji.
„Tamo!“ usklikne on.
„Raščistite to, dečki“ reče Conor otpuhnuvši dim cigarete.
Na podu su ležali Kreuzmann i Seamus.
„O sranje“ zastenje Conor.
„Lorenzo, preuzmi Kreuzmanna, Conore, ti i ja ćemo Seamusa“ zapovijedi Culainn.
Lorenzo raščisti ostatak tjelesa, pa odvuče Kreuzmanna na stranu. Conor i Culainn naprave isto to sa Seamusom.
„Kreuzmanne, čuješ li me?“ zadere se Lorenzo, pokušavši dovesti Kreuzmanna k svijesti.
Ovaj se opet promeškolji, lagano otvorivši oči.
Na boku je imao gadnu posjekotinu, i izgubio je previše krvi.
„Drž' se stari, sredit ćemo te! Bit ćeš kao nov! Obećajem!“ zavrišti on očajno.
Kreuzmann ga pogleda, nasmiješi se, i izdahne.

Ni na drugoj strani baš nije bilo bajno.
Seamus je doduše bio pri svijesti, a to se nažalost znalo, jer je vrištao iz petnih žila.
Protivnik mu je odgrizao čitavu desnu nogu.
„Kako dovraga da mu zavijemo tu ranu?“ upita Conor Culainna.
„On mora u bolnicu! Povezati ćemo mu ranu koliko možemo, ali moramo biti brzi, jer ako iskrvari…“ Nije morao dovršiti rečenicu. Conor je i predobro znao što će biti ako Seamus izgubi previše krvi. I male bebe već znaju.
Lorenzo je pomogao Conoru da privežu Seamusa Culainnu za leđa.
„Vratit ću se uskoro. Čekajte tu, ali prije odite pogledati što je s Aidanom i Eileen. Usput ću javiti Stanislawu i Dragunovu da ima preživjelih Slugu, neka ih nađu.“
„Hajde, samo idi!“ reče Conor, nastojeći ga požuriti.
On otrči, ostavivši za sobom vjetar koji je uzdrmao okolno drveće i grmlje, koje je zašuštilo. Na šumu se spusti tišina.
„Idemo li pogledati?“ upita Lorenzo.
Conor stavi novi redenik s mecima u pušku, i repetira je.
„Idemo.“

subota, 31.10.2009.

NAPOKON: BRISINGR!

Dragi moji čitatelji, poznanici i svi koji prelistavate ovu knjigu, a ponajvise stara gardo sa Shurtugal-bloga, eov sretna vijest.
Brising možete kupiti u Algoritmu već idućeg tjedna!!!!! To dakako znači i da se spremaju novi postovi na shurtugalu, pa eto! Navalite!

subota, 19.09.2009.

III.

TREĆE POGLAVLJE
Njihova priča

Mjesec je te noći sjao visoko na nebu, nepokolebljiv u svojoj veličini i veličanstvenosti. Nagli hladni vjetar koji je zapuhao po cijeloj šumi uzburkao je strasti.
Lišće zašušti, krošnje drveća se saviše, poneki čagalj ili vuk počeo je zavijati, a manje šumske životinje stisnuše se u svojim jazbinama.
Na jednoj čistini usred te šume, oko malene vatre sjedilo je nekoliko osoba, duboko umotanih u kapute i deke.
„Ta vražja hladnoća“ promrsi jedna prilika, stisnuvši se dublje u svoju bundu.
Slabo svijetlo koje su imali od te vatre obasja na trenutak njegovo lice. Bio je crnokos, ispijena i umorna lica.
Osoba do njega nelagodno se promeškolji.
On je pak bio dosta nizak, crvenokos ali vatrenih zelenih očiju, iza kojih se vidjela nesalomljiva volja i prkos.
Taj se svat zvao Conor Baine.
„Nije tako strašno, pogotovo kad znam da ovi psi čuvaju špilju. Bar smo sigurni, a za hladnoću lako“ reče Conor.
„A ni ove pljoske nisu tako loše“ nadoda malo kasnije, potegnuvši dug gutljaj rakije.
„Što će biti s nama?“ upita ženski glas, koji je pripadao Conorovoj ženi Shelley.
„Jednog po jednog će nas pojesti. Tebe prvu“ odvrati joj muž.
Jedino se on nasmijao toj šali.
Nastala je duga tišina, prekidana jedino pucketanjem vatre i toptanjem nogu stražara koje je zapalo da čuvaju nesretni trojac.
„Pitam se gdje je?“ reče najednom Seamus tužnim glasom, koji je u zadnje vrijeme bio uobičajen za inače veselu osobu. Njegovu ženu Mallaidh putem su ostavili u Berlinu i odonda je nisu vidjeli.
„Uvjeren sam da joj neće ništa biti. Vjeruj mi. Ona je prejaka žena da bi dala da joj bilo što nažao učine“ poče Conor tješiti prijatelja.
Nitko mu ne odgovori, a u šumi je ionako vladala tišina, pa je sve to skupa bilo deset puta strašnije.
Odjednom, tišinu prekinu koraci, koji su se sve više približavali.
Na rubu čistine pojavi se veliki riđi vuk. Unatoč svojoj veličini ostavljao je dojam elegancije, plemenitosti i neiscrpne snage.
Velika glava stajala je mirno, gizdavo uzdignuta ponad tijela, mirnog pogleda uprtog ravno u zarobljeni trojac.
I tada, mjesec je znatiželjno provirio kroz oblake, i sam u želji da vidi to nevjerojatno lijepo stvorenje, omogućivši pogled na samu glavu.
A ta ja glava bila unakažena.
Veliki ožiljak počinjao je ispod slijepog desnog oka, i nastavljao se iznad, a oko njega se nazirala koža, jer dlake nije bilo.
Nakon nekoliko sekundi, umjesto vuka, tamo je stajala žena u dugom kaputu, sa kapuljačom na glavi, gledajući ravno preda se u spomenuti trojac.
Sva su prisutna srca zadrhtala u tom trenutku, jer su istovremeno osjećali i krajnji prezir prema toj ženi, ali i suosjećanje i ljubav, jer ta je osoba bila nitko drugi do Eileen.
Sjela je dakle, u krug, skinuvši kapuljaču i omogućivši time pogled na svoje lice.
Ljepota koju je imala kao čovjek bila je neizmjerna, a sada se još i nadopunila.
Bila je upravo savršeno blijeda lica, potamnjelih usnica iza kojih je stajao blistav osmijeh, i dalje savršeno ravnih lijepih zubi.
Ožiljak je imala i u ovom obličju, i na mjesečini se vidio bijeli odsjaj njenog slijepog oka.
No i uz to, drugo oko sasvim je dovoljno plijenilo pažnju, ili barem bi, svakome tko ju do tada nije vidio, jer je poprimilo tamnozelenu boju, a k tome se i sjajilo mnogo više no prije, pa je time njen pogled bio mnogo dublji.
Riđa joj se kosa u valovima slijevala po leđima, a noge je imala duge i vitke, no nimalo krhke.
Eto, u takvu se osobu pretvorila Eileen, u Slugu, u roba bez ikakvih prava i zakona, osim naredbi nekolicine viših časnika.
Jer, ona je bila zadužena za posljednju liniju obrane u Evropi, imala je uza sebe tisuću i petsto odabranih ljudi spremnih za borbu do zadnje kapi krvi, a usto i troje taoca, koji su joj nekada zapravo bili jedina utjeha, jedini oslonac u životu.
Najgore od svega bilo je to, što je bila veoma revna u poslu koji joj je Damian priredio. Provodila je čeličnu disciplinu, i iskazala se u borbi protiv nekoliko pukova pobunjenih Sluga koje je bez milosti poubijala, a zarobljenike dala objesiti.
Bitno je spomenuti da je u taj tren već u svijetu vladala ogromna neravnoteža, jer se broj Sluga popeo na zasigurno kojih desetak tisuća, što je bilo skroz neprirodno.
A sve su skoro sve te nove Sluge bile pod Damianovim vodstvom.
I tako je u nekoliko mjeseci od mirne, dobre djevojke, nastade čelična ratnica, vjesnik smrti za mnoge, ali i veoma poštovana osoba od strane svih vojske koja joj je bila povjerena.

U tom je trenutku baš sjela pokraj svoje rođene sestre, potišteno gledajući u pod.
„Eileen…“ poče Shelley.
„Pobogu, pa što ti je? Vidiš li ti sebe? Svoju rođenu sestru, svoju krv, jedinu obitelj, držiš ovdje kao zadnje smeće, kao ratnog zarobljenika?“
„A što da se radi?“ upita ova, slegnuvši ramenima, nevjerojatno nježnim glasom koji nitko ne bi očekivao.
Na ovo pitanje ni Shelley nije imala odgovora.
„Damian je obećao, ako budem vjerno služila, da ćete ostati živi i zdravi i da će vas pustiti doma čim se dohvati…Aidana“ dovrši rečenicu, držeći se visoko i ponosno, ali bilo je i preočito da se jedva suzdržala od plača. Na slijepo oko potekne joj kapljica krvi, no ona je samo otre rukom i nastavi gledati u pod.
„Gdje je moja žena, Eileen? Gdje?“ poče najednom Seamus vrištati histerično.
Nakon nekoliko trenutaka tišine, Eileen odgovori: „žao mi je Seamuse, ali to ti ne mogu reći.“
„Je li bar živa, i zdrava?“ upita on kroz suze.
„Vjeruj mi, Mallaidh je dobro“ reče ona, tapšajući ga po ramenu utješno.
„Eileen…“ poče najednom Conor.
Sve se glave okrenuše prema njemu.
„Pobogu, pa što ti je? Vidiš li ti sebe? Svog rođenog šogora, što li, držiš ovdje gladnog i žednog, kao zadnje smeće, kao ratnog zarobljenika?“ upita on smrtno ozbiljno.
I svi se nasmijaše, čak i razveseliše, a Eileen mu na to odgovori:
„Dat ću ugrijati piva i narediti neka vam donesu suhe govedine. To je sve što nam je ostalo“ reče ona, ustavši i stavivši kapuljaču natrag na glavu.

„Luda ženska“ reče Conor, više sebi no ostalima.
„Kako to misliš?“ upita Seamus.
„Pa eno je gdje kolje sve žive i mrtve koje bi mi trebali smatrati spasiocima, a zapravo joj je sigurno u dubini duše krivo za to. A opet, i razumijem ju. Sigurno joj je grozno.“
„Je, kao da joj nešto fali“ reče sarkastično Seamus, zaradivši šamar od Shelley.
„Čemu to?“ upita trljajući obraz na kojem se jasno vidio crveni otisak ruke.
„Zar stvarno ne vidiš kako joj je? Niti ne pokušavaš vidjeti?“ izdere se ona.
„A kako, molim lijepo?“
„Pritišče ju Damian sa prijetnjama da će, ako ga izda, skriviti našu smrt, što bi joj bilo grozno. A s druge strane, izdala bi Damiana radije no bilo što, jer se tako može vratiti Aidanu.“

„Kad smo već kod starog momka, što je s njime? Kako će reagirati na Eileen kad je vidi? Ako je uopće vidi?“ upita Conor mudrim glasom, koji mu svakako nije pristajao, pogotovo zato što je iz džepa izvadio drugu pljosku rakije i popio gotovo polovicu u jednom gutljaju.
„Vrag bi ga znao. Možda je već i mrtav!“ reče Seamus.
„Sumnjam. U logoru se govori da je isprašio tur onome smradu tako da to nije za vjerovati. I navodno ima trojicu kompanjona od kojih je još jedan Predator“ reče Eileen, koja se potiho vratila, donijevši pladanj sa četiri drvene krigle iz kojih se pušilo, štrucu kruha i brdo mesa.
„Hvala bogu, već sam se spremao pojesti Seamusa, a kada ga vidim, imam osjećaj da ne bi bio previše ugodan zalogaj“ reče Conor, potpuno nonšalantan prema Seamusovom bijesnom pogledu.
Jeli su tako u tišini, ponekad srčući pivo, sasvim zadovoljni.
Kada su već bili siti, shvatili su da Eileen nije jela ni pića taknula, te da potiho roni suze.
Od tog su prizora čak i Conoru suze navrle na oči, i na kraju se i on rasplakao ni ne pokušavajući zatomiti plač i jecaje.
Kada su se koliko toliko smirili, Conor podigne glavu.
„Siguran sam da je taj Mrgud ili kako ga već zovete, a utjelovljuje ga naš dragi Aidan, živ i zdrav, i htio sam te priupitati namjeravaš li popiti to pivo?“
Toliko o tješenju.
Eileen ga pogleda suznim očima. Nevjerojatno je krhko djelovala u tom trenutku.
„Zašto, zašto se sve to moralo dogoditi? Bila sam tako sretna, sve sam imala, a onda, život mi se rasplinuo u trenutku? Aidan, moja ljubav, moja sreća, sad tamo negdje traži onu staru, dobru Eileen, a na koga će naići? Na čudovište, na zvijer koja više samu sebe ne prepoznaje? Ne zna da ga je Damian prevario, on još misli da će me stići spasiti do kraja godine… Jao, Aidane, Aidane, ljubavi moja, jao…“ poče ona opet, plačući i jecajući iz dna duše, sva rastrgana od bola. Bilo ju je strašno gledati.
Ona to nije znala, ali u tom trenutku, daleko od nje, u vrućoj Africi, još je jedno rastrgano srce vapilo istim bolom, sličnim riječima dozivajući upravo njezino ime.

Jutro je spomenuti trojac zateklo u toploj, prozračnoj špilji, no ono što ih je probudilo bio je neljudski vrisak, koji se čuo još dugo u tom hladnom jesenjem jutru.
„Što je pobogu bilo to?“ upita Shelley, sva blijeda.
Umjesto odgovora, Conor odjene kaput i ode provjeriti. Kako je špilja bila na vrhu litice, do kojeg je u dolinu vodio samo jedan uski kozji put, sve je bilo savršeno vidljivo.
Mnogo u crno odjevenih Sluga stajalo je u krugu oko nadaleko vidljive Eileen i još nekoliko osoba koje su stajale oko stola. A na stolu je ležao svezani čovjek, u žuto-plavoj uniformi koja je sada doduše bila crvena od njegove vlastite krvi. Pokraj stola ležala je velika hrpa željeza koja je predstavljala oklop i mač jadnog vojnika.
Sluge sa strane se pomaknu nad njega, zaklonivši Conorov vidik tako da nije znao što se događa, no u odgovor je dobio još jedan stravični vrisak i udaljeni hropac. Osoba je očito umrla.
Conor se vrati u špilju blijed poput mrtvaca.
„Opet su dohvatili nekog jadnika i iskasapili ga“ reče on bezvoljno.
Uto u špilju uđe Eileen, lica pošpricanog krvlju, mrmljajući nešto sebi u bradu.
„Stižu, stižu, pripremiti obranu…“ bile su riječi koje je Conor ulovio dok je prolazila ni ne pogledavši ga.
On se pak, nimalo ne pogođen potpunim Eileeninim ignoriranjem, slavodobitno okrene ostalima.
„Izgleda da netko dolazi. I to netko opasan po svemu sudeći, jer je dolje aktivnosti kao u izbjegličkom mravinjaku“ reče Conor fascinirano.
Kroz cijeli dan su vladale ubrzane pripreme za doček, a troje zatvorenika je moralo ostati u špilji, sa pojačanom stražom pred ulazom.
Pred večer kao da se sve stišalo.
Eileen je došla u posjet.
„Evo kako stoje stvari. Poslala sam nekoliko najvjernijih ljudi po Seamusovu ženu, trebali bi doći svakog časa. Približava nam se neprijateljska vojska, malena doduše, ali iznimno opasna jer je riječ o poljskoj husariji i ruskoj draguniji. U metežu ćete pobjeći na istok, na rubu šume vas čekaju ljudi koji će vam pomoći da dođete do Dubrovnika. Čekajte me tamo. Jasno?“
Svi kimnuše napeto i usredotočeno, a Shelley zagrli sestru.
„Hvala ti, hvala od srca! Ali, što ako se ne vratiš?“
„Onda… Ah… Recite Aidanu istinu“ odvrati ona već vlažnih očiju.
Conor zausti da nešto kaže, no prekine ga Seamusov veseli uzvik: „Isuse bože, Mallaidh! Konačno!“ zadere se on.
Svi se okrenuše prema ulazu u špilju.
A tamo je stajala Seamusova žena, nasmiješena i vedra, a očito i zdrava ko dren. Poletje mu u zagrljaj, sva u suzama, a ni on nije ostao ravnodušan.
„Dovraga, koliko je tu suza isplakano, još ćemo bježati vražjim čamcem!“ reče Conor rezignirano.
Svi se redom izgrliše, a Mallaidh nije štedjela ni Eileen.
„Čudno“ reče ona.
„Što to?“ upita Eileen sumnjičavo.
„Tako si… Topla…“
„Pa, hm, da. Valjda jesam. No, moram ići.“
Rekavši to, okrene se i krene sporim korakom prema izlazu, kada je Shelley dostigne.
„Nemate šanse, jeli tako?“ upita tiho, prestrašena.
Eileen je pogleda i reče veoma odlučnim glasom: „Ne, sestro, nemamo.“
„I pobit će vas sve?“
„Najvjerojatnije“ reče, slegnuvši ramenima i okrenuvši se na petama, izađe van da se spremi za borbu.
Nitko joj nije zahvalio što je bila toliko dobra prema njima, unatoč zapovijedima za koje, doduše, nisu znali.

-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-

Stanislaw Konjecpoljski pogleda svoje desetnike. Sa sobom je poveo četu od jedva stotinu ljudi, za koju je smatrao da će, uz ruske dragune, biti sasvim dovoljni za pobjedu.
Na njegovu žalost, ta se taktika pokazala veoma glupom, jer je kasnije saznao da ima posla s čuvenim Riđim Vukom, o kojemu su svi znali jako malo, osim da je najstrašniji pukovnik u Damianovoj mnogobrojnoj vojsci, a i da je na čelu cijele regimente najodanijih Sluga.
Saznavši to, Stanislaw odluči priječi Dunav u blizini Beograda, i zaobići Sljeme tako da dođe iz smjera Krapine, i bude vidljiv stražama nadaleko, da izmami vojsku na otvoreno gdje će njegova husarija s lakoćom razbiti neprijateljske redove.
No u taj plan nije uračunao najvažniji element, a taj je bio da je bila sredina jesen i da je kiša mogla pasti u najgorem mogućem trenutku, onemogućujući husarima da jurišaju.
Ulogorili su se u šumi nedaleko od Samobora, spremajući se za bitku.
Drugi dio njegove vojske poslao je s Karlom u Neum na okupljanje vojski koje su trebale dovršiti posljednju brigadu Damianovih snaga u Europi.
Zapravo, upravo je očekivao glasnika s pismom od Karla, da sazna kako je prošlo i uz kakve gubitike.
„Smijem li zasmetati na trenutak?“ začu se hrapavi, muški glas.
Pripadao je Dragunovu, po činu desetnik, a zapravo vođa cijele ruske vojske.
To je bio visok, kršan kozak, rođen u Ukrajini, no od malena je živio u rusiji.
Preko čela mu se prostirao ožiljak od zuba koji je zaradio još davno, u borbi protiv dvojice sudskih izaslanika koji su došli po njega da ga odvedu pred Damiana, koji bi ga osudio na smrt zbog ne poštivanja zapovijedi.
Dugi crni brkovi pristajali su mu uz preplanuli ten, a i hrapavi glas.
„Naravno prijatelju, naravno, samo uđi. Želiš li nekog pića? Imamo izvrsne medovine, samo čeka na nas!“
„Može, hvala.“
Stanislaw pogledom pokaže na stolac, dajući time znak kozaku da sjedne. Iako je Dragunov bio mnogo veći i širi od Konjecpoljskoga, kozak je znao tko je glavni, i osjećao je nevjerojatnu pokornost i privrženost Poljaku.
„Onda? Što te dovodi ovamo?“
„Loše vijesti nažalost.“
„Probat ću podnijeti.“
„Spremni smo za pokret, ali sutra će padati kiša.“
„Dovraga“ reče Stanislaw, lupivši šakom u stol.
„To nije sve“ reče on.
Stanislaw ga upitno pogleda.
„Nijedna izvidnica nije se vratila. Sigurno su zarobljeni, a od svih njih, sumnjam da baš nijedan nije izlajao sve.“
„Što će reći da…“
„Da protivnik zna sve o našoj snazi i slično. Napast će sutra, ako ne i večeras, jamčim ti to.“
„Jesu li obrane spremne? Rovovi iskopani? Straže isturene?“
„Uzeo sam si slobodu da to napravim.“
„Odlično. Još nešto?“
„Mislio sam da možda postavimo ljude oko Sljemena da zatvorimo obruč. Jer ovako bi nam mogli pobjeći.“
„Moguće, ali gledaj opet ovako. Ako i postavimo sve te ljude, tih tisuću i petsto ljudi koje imaju gore zasigurno će bez problema razbiti neku stražu a i sumnjam da bi ih stigli u trku jer su polovica naših u teškim oklopima!“
„Tu si čisto u pravu, Stanislawe, ali opet, sumnjam da će se htjeti sukobiti sa nama na otvorenom polju, jer mislim da znaju da tako nemaju šanse. A opet, ako postavimo straže, znat ćemo gdje su se probili, i ako uspijem sa svojim dragunima zadržati neprijatelja dovoljno dugo da vi dođete, onda bi ih sasjekli!“
„Pod uvjetom da sutra ne padne kiša“ nadoda Stanislaw pesimistično.
„Ako uopće i pokušaju proboj.“
Poljski se vođa nakratko zamisli pa reče ovako:
„Neznam, ovo je dvosjekli mač. No hajde, nekako mi bolje zvuči da postavimo izvidnice.“
„Uredit ću to“ reče kozak i izađe naklonivši se.

-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-

„Sutra će kiša, Vaša milosti“ reče jedan Sluga, na koljenima pred Eileen.
„Odlično! Husarija će biti nemoćna! Spremite se na ispad, krećemo u zoru!“
„Da gospođo, kako kažete“ reče ovaj, klanjajući se sve do izlaza.
Netom dotrča drugi, sav uspuhan.
„Vaša milosti, Vaša milosti!“ zapomagao je on.
„Da, Jonese?“
I tu bi se Seamus vjerojatno smrznuo, jer to je bio isti Jones za kojega je otišao pisati u Ballyshannon.
„Vaša milosti“ poče on, „neprijatelj nas je opkolio!“
„Kako to misliš?“ zareži ona.
„Postavili su obruč oko cijelog Sljemena!“
„Koliko ljudi?“
„Svega par stotina ruskih draguna. Imali smo sreće, da izvidnica nije naletjela na jednu desetinu, ne bi ih ni vidjeli, jer su vrhunski posakrivani!“
„Sjedni Jonese“ zapovijedi ona.
Prije no što je dovršila rečenicu, on je već sjedio.
„Imaš li kakvu zamisao, zašto bi to napravili?“
„Imam nekoliko ideja, veličanstvo!“
„Pa, da čujem!“
„Moguće je da pokušavaju opsadu, da nas izgladne i izmore pojedinim napadima, ali teško da bi to bilo to, jer imamo previše zaliha i previše ljudi da nas sitne desetine unište. Vjerojatno nas žele natjerati da im izađemo u susret, ali i to mi je nevjerojatno, jer sam siguran da očekuju sutrašnju kišu, a ovo im je bezvezno rasipanje snage.“
„Možda je to jednostavno glupa greška?“ upita Eileen s nadom u glasu.
„Sumnjam. Vode ih vojvoda Konjecpoljski i desetnik Dragunov.“
„Tako dakle. Pa, savjetuješ li što?“
„Prepuštam se vašoj zapovijedi, Presvijetla“ reče on laskavo, ustajući i naklonivši se skoro do poda.
„Napadnimo ih onda! Pripremi ljude za pokret!“ naredi Eileen.
„Sve je već spremno, milostiva, čeka se samo vaš znak!“
„Izvrsno! Krećemo za pet minuta!“

„Promjena plana!“ uleti Eileen u špilju prijateljima.
Dočekaše je upitni pogledi.
„Oko nas je postavljen obruč. Kada odemo, predajte se prvim neprijateljskim stražama. Sretno!“
Pratili su je pogledima sve dok nije nestala zajedno sa svim svojim ljudima, a zatim su zajahali konje i krenuli prema Savi.

Prve zrake sunca obasjavale su vojsku u pokretu. Ili bi je barem obasjavale, da nije bilo velikih kišnih oblaka, iz kojih su se slijevale velike, krupne kapi kiše. Vidljivost je čak i njima bila slaba.
Uskoro su se spustili do polja, i u dvoredu nastavili dalje.
Došli su nadomak prvim neprijateljskim stražama.
„Jones, pazi na ljude dok se ne vratim“ naredi Eileen i krene sa petero ljudi.
Došli su do prve straže.
„Stoj! Tko ide?“ zaorilo se kroz maglu.
„Poslanstvo!“ vikne Eileen jednostavno u odgovor.
Iz magle se pojaviše tri crna vuka, i približiše se Eileen.
„Jesi li ti Riđi Vuk?“ upita jedan.
„Pazi kako mi se obraćaš, vojniče!“ odbrusi ona, naglasivši riječ 'vojnik'.
„Pođite za mnom, i bez trikova molim“ reče jedan, očito vođa.
Eileen šutke pođe za njim, praćena svojim ljudima, i, na začelju, dvojicom vojnika.

Ubrzo ih dovedoše pred Stanislawa i Dragunova.
„Dobar dan, gosti. Molim vas, dajte da razgovaramo u ljudskom obličju“ reče poljski vojskovođa.
Svi se kao jedan pretvore u ljude.
Prisutni ostadoše bez riječi, a prvi se sabra Stanislaw.
„Dakle, čuveni Riđi Vuk je zapravo…Žena?“
Eileen kimne.
„Sjednite, molim vas, možemo li vas ponuditi nečime?“ upita on, prateći prastaru poljsku tradiciju da se poslanstvo uvijek poštuje u najvećoj mogućoj mjeri.
„Koji su vaši zahtjevi?“ upita Dragunov nestrpljivo.
„Da odete odavde, i omogućite mojim ljudima slobodan prolaz do Dubrovnika.“
„A zauzvrat?“ upita Stanislaw.
„Zauzvrat vas nećemo napasti, i dat ćemo vam nekoliko važnijih zarobljenika“ reče Eileen.
„Zanimljivo. To su vam, gospođice, veoma dobri uvjeti. No zašto mislite da se bojimo bitke sa vama?“
„Oh, nisam rekla da se bojite! O junaštvu vaše vojske znaju svi, još više o silini udara vaše husarije. No činjenica je da kiša nemilo pada, da je borba polovici vaših ljudi trenutno onemogućena, a isto tako i da su moji brojčano nadmoćni. Stoga, moji uvjeti su vam i više no povoljni!“
Eileen je sve pogodila, što je veoma razljutilo Stanislawa. Imao je pred sobom šansu da uništi protivnika, ali i sebe, a čemu? Damian je u Americi, sa dvadesetak tisuća ljudi koje može stalno popunjavati, a on je sam, ljude koji poginu ne može nadomjestiti, a ionako ih je premalo.
„Gospođice,“ poče on, „pristajem na vaše uvjete. Možete otići u Dubrovnik, bez ikakva straha od napada. Dajem vam svoju vitešku riječ.“
„Onda smo ovdje gotovi“ reče Eileen, dižući se.
No, Dragunov nije imao nikakvu namjeru pustiti sve olako.
„Molim!? Zar ćemo tako pustiti neprijatelja? Sad, kad ih imamo na okupu? Nemoguće! Ne,ne i ne, ne dopuštam to!“
Eileen prezirno frkne na ovakvu nedisciplinu. Da je netko od njezinih časnika tako nešto učinio, ne bi dočekao jutro.
Stanislaw ošine kozaka pogledom, na što se ovaj donekle smiri, no i dalje je puhao, bijesno pogledavajući Eileen.
Ona izazivački podigne obrvu.
„Imate li nešto na umu, desetniče?“ upita ona lukavo.
„O da mi nije viteške časti, izazvao bi vas na megdan! Ali na ženu ne mogu!“
Ona samo ustane i ode iz šatora.

Nakon nekoliko minuta već je bila kod svojih ljudi.
„Slušajte svi! Put do Dubrovnika nam je otvoren. Krećemo čim se dovoljno smrači.“
Ta je objava bila dočekana gromoglasnim uzvicima, pljeskanjem i ponekim zavijanjem.
Vratili su se u logor po stvari i zalihe za put, kada dotrča jedan od stražara.
„Zatvorenici! Nestali su!“
„Oh, nisu valjda?“ upita Eileen sarkastično.
„Da krenemo za mirisom?“ upita on.
„Ah pustite ih, ionako više nisu bitni.“
Ne obazirući se na iznenađene stražarove poglede, ona se okrene sa mislima:
„sad kad su slobodni trebala bi prijeći na njihovu stranu. Bog zna koliko bi to htjela, ali se nikako nisam mogla uhvatiti priliku… Da, sada je vrijeme! Prijeći ću Stanislawu, a ako će ljudi htjeti sa mnom, utoliko bolje, jer je njegovih stvarno premalo!“
S tim mislima počela je pripremati plan za bijeg.

srijeda, 26.08.2009.

II.

DRUGO POGLAVLJE
Povratak

Jutro nas je zateklo na nekoj prelijepoj plaži na jugu Francuske. Bili smo otrcani, naša je odjeća bila svedena na razinu krpa, a krvave oči odavale su umor. Kako je „jutro“ zapravo bilo gotovo podne, plaža je već bila puna kupača, koji su nas zaobilazili u širokom luku. Čak su i dva policajca na biciklima, koji su prošli možda metar od nas, prošli u tišini, ošinuvši nas prijekornim pogledima. Kao da nas je bilo briga.
„Sranje“ progunđao je Kreuzmann.
Znao sam i sam zašto je to rekao. Teleportacija za vrijeme dana nije bila moguća, ili točnije, bila je moguća ali veoma riskantna. Uvijek se moglo dogoditi da nas netko vidi kako nestajemo, a još bi bilo gore kada bi se stvorili usred pustinje pred očima neke karavane ili slično. Zato su oni, koji su se već morali teleportirati, uvijek išli noću.
„A da nešto prigrizemo?“ upitao sam s nadom u glasu.
„Bojim se da ćemo morati ići u ljudski restoran. Trenutačno je nemoguće nabaviti pošten obrok.“
Opet sam se lecnuo na riječ „ljudski“. Još nisam bio u potpunosti svjestan svoje promjene. Moja vanjština i prije nije bila nešto predivno, ali sada sam imao dugi ožiljak preko lica, mačje oči i oštre zube. Toliko o poželjnosti.
A opet, sve moje misli bile su usmjerene prema Eileen. Osjećao sam da mi je jedina svrha da je oslobodim, i bio sam više no spreman poginuti u pokušaju.
Dapače, nije me bilo briga hoću li više ikada biti privlačan Eileen, ali morao sam je spasiti.
Nakon obilnog ručka, i litre kave svakome, bili smo spremni za pokret.
„Najvažniji sastojak za svako nadnaravno biće jest kofein, zapamti to“ govorio mi je Culainn mnogo puta. Naša dnevna doza kave bila je između 6 i 7 litara, što je previše svakome, ali „naš metabolizam“ objašnjavao je Kreuzmann, „ razgrađuje tvari i do deset puta brže i učinkovitije od ljudskog, što znači da moramo jesti barem dvanaest puta na dan.“

„ Kako dalje?“ upitao sam, promatrajući sjever Afrike. Iz tog dijela Francuske se ne vidi, ali naš je vid bio dovoljno dobar da vidimo neke priobalne gradove na drugoj strani.
„Mislim da hvatamo brod za Alžir, pa dalje tko zna.“
„Kada kreće?“
„Za dvije minute“ odvrati Culainn davši se u trk i smijući se histerično.
Miris koji je ostavio za sobom me izludio, te sam i ja potrčao, dostigavši ga za par sekundi.

Jutro je razlijevalo svoju rumen na istoku, dijelom još zastrtom noćnim oblacima, ali njegov je sjaj treptao u očima svakoga koji se okrenuo da pogleda tu neopisivu ljepotu.
Na trenutak sam bio opijen tim prizorom, vjetrom koji mi je prolazio kroz kosu, donijevši mi tisuće ugodnih mirisa, što od različitih jela, ili trava koje su rasle po raznim oazama u blizini grada. Nijedan neprijatelj kilometrima, samo mir, u koji se neobično uklapala gradska vreva, i svi ti ljudi koji su prolazili kraj nas, ni ne primijetivši troje čudnih ljudi koji su hodali njihovim gradom.
Jedini problem je bio taj, što je u cijeloj sj. Africi bjesnio rat.
„Koje savršeno mjesto!“ začuo sam oduševljenog Kreuzmanna.
Culainn nije ništa rekao, ali sam znao da je i sam previše oduševljen da bi išta rekao.
Vjerojatno zbog tog ugođaja ovdje, misli su mi odletjele ravno k Eileen ali i mojim jedinim prijateljima, Seamusu i Conoru, te njihovim ženama.
Još nismo imali pojma gdje bi oni svi mogli biti.

Idila kao idila, nije mogla potrajati zauvijek. Osjetili smo da je kilometrima od nas odjednom iskrsnula nevjerojatna snaga, kakvu nikada nismo osjetili.
Vjerojatno je tajanstvena osoba osjetila i nas, jer je naglo promijenila smjer kretanja prema jugu, dalje od nas.
Požurili smo za mirisom, da ga ne izgubimo. Iako smo bili u punom trku, razdaljina je ostala ista.
Odjednom, miris je nestao. Uznemireni, stali smo u položaj kruga, da nijedan dio našeg tijela ne bude izložen napadu izvana.
Čekali smo tako nekoliko minuta, a onda oprezno krenuli dalje.
Nismo prošli niti kilometar, kada je Culainn uz vrisak pao na pod.
Kreuzmann i ja smo stali kraj njega, nemoćno i prestravljeno promatrajući njegove grčeve.
„To….Je…To…Je on!“ uspio je procijediti između nekoliko bolnih jauka.
„On?“ upitao sam tupo, ali Kreuzmann je očito odmah znao o kome je riječ.
„Damian?“ upitao je Culainna kojemu su bolovi malo popustili.
Kimnuo je glavom u odgovor.
Pogledao sam Kreuzmanna, koji nije bio prestravljen kao ja, već se na njegovo lice uvukla hladna, spokojna maska.
Na dini nekoliko kilometara ispred nas mogli smo jasno vidjeti obrise osobe koja nam se približavala. To bi odijelo i plašt prepoznao u svako doba dana, zajedno s remenom koji je blještao na suncu, a na kraju vidjeh i lice. Jedino lice kojega sam se bojao, jedino koje mi nije htjelo otići iz snova, zadnje lice koje sam u ovom trenutku htio vidjeti.
To je lice pripadalo mom zakletom neprijatelju, Damianu.
Prišao nam je, sa ubojitim pogledom u očima koje sam nekada pamtio kao najljubaznije što sam ih u životu vidio.
„Dobar dan“ reče on uljudno.
Nevjerojatno. Nakon svega što je napravio, on potpuno svjestan mržnje koja vlada među nama, usred Alžira, pozdravlja kao da smo stari prijatelji.
„Pretpostavljam da ništa od moje knjige?“ nastavio je, vidjevši da nitko od nas neće odgovoriti.
Pokraj mene, Culainn se lagano osovio na drhtave noge.
Damian ga pogleda s mržnjom u očima.
Njegov bijes zapekao je i mene i Kreuzmanna, a kamoli Culainna, koji je unatoč svemu gledao ravno u oči ozloglašenom Sluzi.
„Vidim, Culainne, da ste odlučili da je izdaja bolji put?“ upitao je, nevjerojatno smirenim, staloženim tonom.
„Ne izdaja. Već put dobra!“ procijedi Culainn kroza zube sa silnom mržnjom, koja je gotovo nadmašivala Damianovu.
Usred tog razgovora, u um mi je upao nevjerojatno poznat glas:“Aidane, zadržite ga tamo!“
Pošlo mi je za rukom da se ne lecnem, pa Damian očito nije ništa primijetio. Ionako je bio sav koncentriran na Culainna. No, mučilo me kako je uspio doći tako iznenada? U jednom je trenutku bilo kao da je nestao, a onda se pojavio. Nešto tu nije bilo u redu.
Nisam još ni dovršio tu misao, kada sam osjetio kako netko nepoznat dolazi, nevjerojatnom brzinom, odišući snagom koja je nadmašivala snagu svih prisutnih, izuzev Damiana.
„Još samo malo, Aidane, zadržite ga“ rekao je ponovo taj glas.
„Eh, pa, vrijeme je da se krene! Puno posla još treba obaviti…“ reče Damian, trljajući ruke.
Morao sam nešto hitno poduzeti prije nego što ode.
„Damiane!“ viknuh.
Prebacio je svu pozornost na mene.
„Da?“ upita tihim, opasnim glasom.
„Gdje je Eileen? Gdje su moji prijatelji?“ zarežao sam poput divlje zvijeri. Kreuzmann, koji me držao za podlakticu do tada, naježio se od straha, pustivši me usput.
„Zašto misliš da ću ti to reći?“
Tada se dogodilo nekoliko stvari.
Damianu je naglo odvučena pozornost, možda zbog kamena koji je brzinom meteora doletio njemu u glavu, ja sam u glavi čuo veseli uzvik: „bravo! Imamo ga!“, a Culainn je ponovno ustao na noge, kao da mu ništa nije ni bilo.
Ubrzo za kamenom doletjela je i prilika koja ga je bacila. Bio je to ogroman bijeli vuk, kao i ja, samo što je bio prošaran srebrnim oznakama, koje su mu počinjale na njušci, širile se po vratu, s obje strane trbuha, da bi se na kraju spojile u jednu traku na njegovu dugačkom, kitnjastom repu.
Njegove oči nisu bile crne, niti kao mačje, već su sjale zlatnim sjajem, njegovi su zubi bili savršeno bijeli, ispod kože su se vidjeli napeti mišići, a njegove su šape bile velike i snažne.
Ispod tih šapa bila je prilika u nesvijesti, za koju sam bio prilično uvjeren da je Damian.
„Još jedan Predator!“ uzviknuo sam uzbuđeno.
Približio sam mu se, a on je odskočio, režeći, pogleda uprtog u mene.
Preobrazio sam se u vuka, a kad me vidio, kao da se opustio, i krenuo je prema meni, njuškajući me.
Na pola puta se preobrazio u čovjeka.
Bio je obučen u beduinsku odoru, s maskom na licu, i istim srebrnim šarama kakve je imao po tijelu kao vuk.
Približio se Culainnu, sa zagonetnim pogledom u očima. Nešto mi je u njegovim kretnjama bilo poznato.
Najedanput, kroz tihu pustinju odjekne šamar. Culainn je smijući se, pao na pod od siline udarca, a Kreuzmann se počeo valjati od smijeha. Ja sam očito bio jedini koji ništa nije shvatio.
Prilika se okrenula prema meni, skinuvši masku s lica.
Bio je to Lorenzo, glavom i bradom.
I ja sam se počeo smijati, što od nevjerice, što od duhovitosti cijelog prizora.
„Mrtav je, idemo odavde, je li?“ započeo je smrtno ozbiljnim tonom kojeg obično nikada nisam povezivao s njim, a to je opet bilo komično.
„Kukavice jedne! Tako ću vas istući da će vam se praunuci roditi s masnicama!“
Taman sam htio izraziti svoju nevjericu nekim glupim pitanjem, kada je prilika iza nas počela dolaziti k svijesti. Jednim udarcem, Lorenzo ga prikuje za pod.
Iz kaputa je izvadio malenu ampulu skupa s iglom.
„Ovo, dragi moji, je serum istine“ objavi on zadovoljno.
„Što namjeravaš s time?“ upitao sam tupo.
„Što bi mogao? Nabiti ga tebi u…“
„Otrovati Damiana“ prekine ga Culainn prije no što je stigao dovršiti rečenicu.
Prišli smo zlotvoru, a Lorenzo mu uštrca serum ravno u vratnu venu.
Počeo se grčevito tresti, otvorio je oči, ali su se zamaglile.
„Gdje su Eileen i Aidanovi prijatelji?“ upitao je odmah Lorenzo. Uputio sam mu zahvalan pogled.
„Sakriveni“ odvrati ovaj glasom poput robota.
„Sakriveni gdje? Govori!“ zagrmi Lorenzo prema Damianu.
Bio je previše slabašan, krhak. Nešto tu nije valjalo.
„Medvedgrad, Zagreb“ reče on.
„Zagreb? Gdje ti je to? Izmišljaš?“ zagrmi Lorenzo prijeteći
„Ne izmišlja“ odvratih zamišljeno. Svi me pogledaše tupim pogledima.
„Zagreb je tamo negdje na Balkanu, ne znam točno gdje. Ali sam uvjeren da bi već kod Italije mogli naići na putokaze. Mislim da se zemlja zove Hrovačka ili tako nešto.“
„Odakle to tebi?“
„Planirao sam odmor tu negdje, pa mi je ostalo u sjećanju.“

„Molio bih vas da se odmaknete, moram povjerljivo razgovarati s ovim tipom“ reče Lorenzo, pljunuvši na Damiana koji je ležao, čekajući daljnja pitanja.
Tišinu sljedećih nekoliko minuta ometao je samo vjetar, nosivši nam svima pijesak u oči.
„Dakle idemo u Hrovačku?“ upita Culainn.
„Gdje drugdje?“ odvrati Kreuzmann.
„Znate, dečki“ počeo sam, „meni tu nešto smrdi.“
Lorenzo, koji se u međuvremenu vratio, onjuši zrak i reče: „meni ništa. Vama?“
I opet svi prasnusmo u smijeh.
„Htio sam reći, da mi je čudno, da jedan Damian, nesalomljivi tip, djeluje ovako ranjivo.“
„To sam i ja pomislio“ prekine me Culainn. „Lorenzo, odakle ti serum?“
„Iz onog podruma gdje si me ostavio majmune jedan! Ne pričam s tobom.“
„Lorenzo nemamo vremena za gub…!“ Culainn naglo ušutje, vidjevši Lorenzovu nadurenu facu koje bi se posramilo i najrazmaženije dijete na svijetu.
Od bijesa je šutnuo grmić koji je bio jedini znak života kilometrima uokolo.
„Aidane, pitaj ga ti!“
„Lorenzo?“
„Da?“
„Odakle ti serum?“
„Tko te šalje?“ upita on, s lukavim izrazom lica.
Kreuzmann je jedva zadržao Culainna da se ne baci na provokatora.
„Daj stvarno, nema smisla“ pokušao sam urazumiti Lorenza.
„Joj, dobro. Sastojci su iz Nepala, Gvatemale, Hondurasa, Australije i mislim da je zadnji dio sa Islanda.“
„Hm, onda je dobar. Trebao bi biti. Jel islandski lišaj između 100 i 102 metra visine?“
„Jest. Sam sam ga spravio.“
„Ne kužim“ počeo sam opet. „Ne bi li ti trebao biti mrtav? I kako si preobražen?“
Nehotice sam se okrenuo prema Damianu.
Nije ga više bilo.
„Damian!“ vrisnuo sam.
Lorenzo se ovaj puta nije bacio na pod, kao zadnji put, već se samo okrenuo.
„Kvragu. Taj smrad!“
U daljini smo jasno mogli razabrati oblak pijeska koje je ostavljao Damian u punom trku.
Lorenzo i ja smo se spremili na trk za njime, no Culainn nas je zaustavio.
„Tu se više ništa ne može. Saznali smo i više nego što smo se nadali. Radije nam, Lorenzo, ispričaj sve. I mene zanima.“
„Ah, ne znam baš da mogu, gladan sam.“
Culainn izvadi veliku lepinju i ogroman komad govedine iz torbe na leđima.
Kada je to nestalo, svi su pogledi bili uprti u Lorenza koji se još oblizivao i cuclao prste.
„Može li sad?“ upita Kreuzmann oprezno.
„Ah, ne znam baš da mogu, žedan sam.“
Ne zatomivši uzdah, i okrećući očima, Culainn izvadi litru ledene kave.
Ovo je također nestalo brzinom munje.
„Treba li Veličanstvo možda zahod?“ upita Culainn zajedljivo, naklonivši se.
„Ne, hvala“ odvrati Lorenzo, smrtno ozbiljnim tonom.
„Onda sada možeš ispričati sve?“ upita Kreuzmann ponovo.
„Dakle, je li to Karl Jürgen Hans von Kreuzmann?“ upita Lorenzo začuđeno.
„Prijatelju moj stari, pa nismo se vidjeli desetljećima! Ako ne i više!“ uzvikne Lorenzo uzbuđeno.
„Tako je, tako je“ reče ovaj zadovoljno.
„Pretpostavljam da sa sobom nemaš onih 1511 funti, 8 šilinga i 13 penija koje sam ti posudio onako velikodušno kada smo igrali poker sa mladim gospodinom Culainnom i njegovim uzvišenim gospodarom?“
„Šilinzi su ukinuti 1971. Lorenzo, tako da ti dugujem 1511 funti i 13 penija.“
„A nenene, jedna funta je imala 12 šilinga, ako se ne varam, a šiling 20 penija. Što znači da mi duguješ 1511 funti i 173 penija, odnosno 1512 funti i 73 penija, a ako nadodam kamate od recimo, 25 posto svakih deset godina, znači 2 i pol posto svake godine to je ukupno 2879 funta i 13 penija.“
Culainn je jednostavno ostao stajati usred pustinje, širom otvorenih usta. Trebalo mu je nekoliko minuta da zapravo shvati što je sve Lorenzo izblebetao.
„Ali ja nemam toliko!“
„Oprostit ću ti tih 13 penija, hajde.“
„Dobro jeste li vi normalni!“ izdere se najednom Culainn. Sada je mene zapala uloga jadnika koji zadržava Culainna da ne navali na nekoga od prisutnih.
„Kad smo već kod normalnosti,“ započe Lorenzo, procjenjujući Culainna lukavim pogledom, „je li tebi normalno da posudi tolike novce i nikada se više ne javi?“
Culainn od bijesa pade na pod jecajući.
„Sada te molim. Preklinjem te! Nemoj biti takav prokleti idiot, i samo daj da krenemo, pričat ćeš nam sve po putu.“
„No hajde, ne moraš sada ovdje plakati! Nije kraj svijeta. Eto vidiš, sada kad si tako lijepo zamolio, ja ću odmah krenuti. U redu?“
Culainn se osovi na noge, i krene, brzim korakom kojeg smo jedva pratili.
„Dakle, priča, jel? Nema problema. Eh, gdje da počnem…
Ah, da. Pa, kada ste me onako, puni drugarstva i prijateljstva, ostavili da me ubiju u onom smrdljivom podrumu, bio sam gotovo mrtav.
Teško ranjen, nisam mogao govoriti, niti micati se. Opet, bio sam u potpunosti svjestan svih razgovora oko sebe, svih događaja i sličnoga. Sjećam se kada su ti prokleti svećenici doveli Damiana pred svježe iskopani grob, taman za mene.
U njegovom glasu se jasno moglo osjetiti gađenje prema mjestu na kojem se nalazio, prema ljudima s kojima se sprijateljio i prema mojem, teoretski, mrtvom tijelu koje je ležalo na dnu.
Sjećam se kako je pobjesnio kada su mu rekli koja knjiga je nestala iz arhiva, i kako je rekao da hitno kreće u okupljanje vojske da nas uništi.
Kada su me počeli zakopavati, onako teoretski mrtvoga, neki je nesretnik svojom prokletom lopatom dohvatio kamen, koji mi je pao na glavu i onesvijestio me.
Pojavio sam se na nekom čudnom bijelom mjestu, gdje me čekao čudan starac koji mi se predstavio kao Bog, i tjerao me da trčim do nekakvog drva i dižem uokolo kamenje.
Onda smo se pozdravili i ja sam se pojavio u svome stanu. No nisam to bio onaj stari ja. A, ne. Bio sam jači, brži i inteligentniji. I neprestano gladan.
Odmah sam znao što trebam. Odlučio sam napraviti serum istine, naći Damiana i otkriti sve njegove tajne. I, to me dovelo do vas.“
„ Dakle, ono kad si nas otjerao do Damiana. Saznao si sve njegove…“
„Sve njegove stvari koje ne namjeravam podijeliti ni sa kime od vas, jer se tiču samo mene i mojih vlastitih interesa.“
„Nisu li interesi svih nas da pregazimo Damiana?“
„Očito da nisu, a ti, sine, jako površno gledaš na život, znaš.“
„Otkuda ti te pruge po tijelu?“
„Ah, i to je zanimljiva priča.
Naime, kada sam išao u Nepal po jedan sastojak za serum istine, stanovnici sela u koje su me noge dovele ponudili su mi i više sastojka no što mi je bilo potrebno.
Ako u zamjenu porazim strašno čudovište koje im je jelo djecu, što li već.
Uglavnom, čudovište je zapravo bilo jedan od vrhovnih Damianovih generala na godišnjem odmoru.
Kako sam bio mlad i neiskusan Predator, zadobio sam dosta gadne ozljede u borbi, ali ipak sam ga savladao jer sam bio jači i divlji od njega.
Poglavica sela mi je dapače, uz sastojak, dao i još jedan dar.
Krv neke rijetke mongolske zmije je pomiješao sa krvlju ubijenog generala i tom smjesom mi nacrtao ove šare koje imam po tijelu.
Ovisno o klimi mijenjaju boje. Dok sam bio tamo, bile su ledeno plave, u Amazoni su bile jarkocrvene, u Australiji zlatne, u Irskoj predivno zelene a sada su evo, srebrne.
„Ima li tamo još koje čudovište na godišnjem odmoru?“ upitao sam u šali.
„Našlo bi se. Nazovi informacije pa pitaj“ reče mi on zajedljivo.
U takvom razgovoru stigli smo do plaže.
„Baš me zanima kakav brod ćemo uhvatiti za Siciliju!“ reče odjednom Lorenzo, tamaneći treći komad govedine i popivši zadnju kap kave.
„Brod? Usred rata? Ti si zdrav?“ upita Culainn
„Ne budi zajedljiv, tek sam se vratio iz mrtvih a ti si takav.“
„Ne zanima me. Nađi nam dva kilograma kave i pola goveda, pa ću možda biti topliji prema tebi.“
„Kako želiš“ reče, i uputi se prema gradu.
„Mi te čekamo ovdje!“ zadere se Culainn za njim.
Nismo čekali niti pola sata, kad su iz grada doprli pucnjevi, zatim vrisak ljudi pa opet par pucnjeva. Jasno smo vidjeli izlaz iz grada, gdje je u brzom hodu prolazio Lorenzo.
Gotovo smo umrli od smijeha.
Trčao je po pijesku, opterećen dvama velikim vrećama kave na prsima, a na leđima je nosio živu kravu, koja se prestravljeno glasala. Za njim su trčali prodavači kojima je to uzeo, svaki sa automatskom puškom i pucali kao da ih sto vragova goni.
Nekoliko rafala pogodilo je nesretnu kravu, a u tom trenutku su se u pucnjavu uključile i snage reda, otvorivši vatru pod noge prodavačima i njihovim pomoćnicima.
Očito su se bojali ući u sukob s osobom koja može nositi četiri kile kave i tko zna koliko teško govedo na leđima.
„Mislio sam da od viška glava neće boljeti“ reče Lorenzo došavši do nas, našavši nas na podu, u suzama od smijeha.
Culainn se prvi pribrao.
„Lorenzo?“
„Da?“
„Jesi li u serum stavio dva zrna čistog kakaa?“
„Nisam, zašto?“
„Jer će se Damian sjećati svega što si ga pitao.“
„Pa što?“
„Da, što?“ upitao sam i ja.
„Sada će taj gad znati gdje da nas dočeka.“
Odjednom je zahladnjelo.

subota, 25.07.2009.

I.

PRVO POGLAVLJE
Dogovor

Negdje usred jedne prostrane, snijegom pokrivene stepe u Sibiru iskrsnule najednom dvije osobe.
Pojaviše se otprilike nekih desetak metara od nekoliko velikih crnih vukova koji su stajali tamo, pogleda uprtih ravno u tu točku.
„Tko ste?“ zareži jedan od njih na pridošlice.
„Ja sam Michael, general zadužen za sjeverno-američke trupe“ reče jedan, s osjetnim teksaškim naglaskom.
„Moi est Pierre, vrhovni zapovjednik evropskih trupa“ odgovori drugi na upitan pogled jednog od najvećih vukova.
„Izvrsno. Dobrodošli ste gospodo. Molim vas, pođite za nama“ reče najveći vuk.
Hodali su te hladne noći, previše uzbuđeni da bi uopće shvatili koliko je hladno vani.
Zašto, nakon svih ovih godina, šef saziva sastanak?
Približivši se logoru mogli su čuti graju mnogih glasova, uspaničenih ljudi, i dječjeg plača.
„Što bi to moglo biti?“ upita Michael spomenutog francuskog zapovjednika.
„Nemam pojma“ odvrati ovaj tupo.
Uskoro su se pridružili ostalima, na nekoj ravnici od vjetra zaklonjenoj velikim komadom leda, u kojemu su gorile stotine svijeća.
Okupljeni su pogledali pridošlice.
„Kasnite“ reče jedna prilika, zaogrnuta u crni plašt, sa strašnim izrazom lica.
Generali padnu na koljena.
„Ispričavamo se, o veliki, ali razbojnička banda onog na vijeke prokletog Bijelog Vuka omela nas je u pristizanju na cilj.“
„Pobrinite se da se to više nikada ne dogodi“ reče isti taj glas.
„Nikada, naravno, nikada…“
„Tišina!“ zapovijedi Damian.
„Pierre, Michaele, znate gdje su vam mjesta. Sjednite, molim.“
Iako riječ „molim“ inače podrazumijeva molbu, generali su i predobro znali da Damianovo „molim“ nema apsolutno nikakav značaj kao molba. Dapače, naredba je dodavanjem te riječi postajala samo oštrija.
„Okupili smo se ovdje“ poče Damian, „kako bi ustvrdili da je došlo vrijeme da se stane na kraj Bijelome Vuku.“
Tu zastavši, digne pogled i prostrijeli nekolicinu očima, da vidi reakciju. Svi su kimali glavama potvrdno, dajući mu time do znanja da nastavi. Kao da mu je to dopuštenje uopće trebalo.
„Nadalje, to znači da svako od vas mora ispuniti kvotu.“
„Kvotu?“
„Upravo tako“ reče zadovoljno.
„Mislite da namjeravam ići u pohod protiv najžešćeg neprijatelja samo sa šest stotina ljudi? Za početak, neka istupe vođe kontinenata.“
Pierre istupi, zajedno s Michaelom i nekolicinom drugih, zbunjenih Sluga.
„U šumi se nalaze kavezi u kojima je zarobljeno otprilike četiri stotine ljudi. Pošaljite nekoga da se pobrine za njih.“
„Pobrine, milostivi?“
„Preobrazi, gospodine De Champs, preobrazi“ dovrši Damian nestrpljivo.
„Ali gospodine, što ćemo s djecom?“ upita Pierre.
„Neznam tko vas informira, gospodine De Champs, ali poslije sastanka je gozba.“
Nekolicina se zadovoljno obliže po usnicama.
„A sada, molio bih vas najpristojnije da odete tamo i obavite posao. Sve starije od 15 godina želim u službi. Ostale ubijte.“
„Na zapovijed.“

„Sada kad smo se riješili dosade“ reče, „da se pozabavimo onime zbog čega smo došli.“
Kratak trenutak tišine prekinuo je stravični vrisak neke žene, na koji je većina prisutnih ostala hladna.
„Bijeli Vuk mora biti uništen do kraja ove godine. Inače, crno nam se piše. Svima.“ Dovršivši to, još jednom pogleda prisutne, koji više nisu imali onu zadovoljnu masku na licima.
„Nemojte misliti da se bojim, ili slično. Ali ne mogu sakriti zabrinutost. Ovaj je dovoljno snažan da, uz prave ljude, može stati na kraj svemu što gradimo već godinama. A to ne želimo!“
„Dakle, želim puni raport o količini vojske koju možete skupiti, i koju će te, naravno, i skupiti do prvog punog mjeseca u prosincu ove godine. Imate li kakve procjene?“
„Pet stotina, južna Amerika“ reče Sluga, zapovjednik Južne Amerike.
„Tisuću“ reče Michael.
„Sedam stotina“ progovori Phillips, predstavnik Afrike.
„Tisuću petsto“ reče Chiu, azijski zapovjednik.
„Dvije stotine vrsnih“ reče Johnson, Australac.
„Tisuću“ progovori Rogers koji je bio Evropljanin.
„Nula“ začu se odjednom snažan, topao glas.
Svi su se odjednom okrenuli u smjeru iz kojeg je zvuk došao.
A tamo je, obasjan mjesečinom s jedne, svijetlosti svijeća s druge strane, stajao najveći junak što ga možete zamisliti, obučen u žuto-plavu husarsku uniformu kakve su Poljaci i Ukrajinci nosili još u davna vremena. Visok, širok, brkat i opasan ukratko je opis Stanislawa Konjecpoljskog, posljednjeg iz svoje loze, poznate po velikim herojima.
„Nula, Stanislawe?“ upitao je Damian opasno, glasom od kojeg su i neki sa strane zadrhtali.
No, on je i dalje neustrašivo stajao na svome mjestu, okružen svojim ljudima u teškim oklopima.
Damian je i predobro znao s kime ima posla. Ako ostane bez njegovih jedinica, bitka bi se mogla veoma, veoma otežati. Kao da i ovako nije bila dovoljno teška.
„Iskren da ti budem, Damiane, dosta mi je služenja pod tvojom zastavom. Ne želim trpjeti tvoju nepravdu, i neću pa makar to značilo da moja pratnja i ja ovoga časa moramo poginuti, na ovome mjestu!“
„Neka bude kako želite. Straža!“ vrisne Damian ljutito.
Stanislaw se pretvori u vuka, zajedno sa svojom pratnjom koja je brojala desetak ljudi.“ Svi su ostali u svojim oklopima, režeći kao zvijeri, i postrojivši se u bojni red.
Straža ustukne.
U sekundi nasta komešanje, i vidjeli su se samo veliki vukovi, koji su unosili život na ovo pusto mjesto.
Damian vidje da čak i u pratnji svih ovih Sluga ne može apsolutno ništa nažao učiniti poljskome vođi pa mu reče:
„Idi onda, izdajniče, ali milosrđa u bitci nećeš upoznati.“
Tim riječima osta bez najvrsnijega svog viteza, a i ostalih u njegovoj pratnji.
Nezadovoljno sjedne nazad u stolac.
„Pobrinite se neka ne izađe iz ove šume“ obrati se on Chiu i Phillipsu.
„Zašto mi?“ usudi se Phillips priupitati.
„Zato jer vas ne volim. Jao si ga vama ako dođete praznih ruku.“
„Kako vi želite“ reče Chiu s velikom gorčinom u glasu, naklonivši se jedva primjetno.
„Koliko ljudi imaš u pratnji?“ upita Philllips.
„Jedva dvadeset. Petero ih je na klanju.“
„Također. Lud je ako misli da možemo stati na kraj tridesetorici husara s najistaknutijim generalom. To je ubojstvo!“
„S tim smo ciljem i poslani, prijatelju. Okupi ljude, imam ideju“ reče Chiu zamišljeno.
Kada su se svi skupili, i krenuli, Phillips reče:
„Husari su slabi ako se brane na mjestu. Moramo napasti iznenada, i iz velike blizine.“
„Slažem se. No napad nije ono što sam naumio…“
„Nego?“
„Pitanje je dana kada će Bijeli Vuk stati na kraj Damianu, a mi se u tom trenutku ne želimo boriti na njegovoj strani.“
„Izdaja?“ upita Phillips zgroženo. Unatoč svemu što je doživio od Damiana, i dalje je bio častan borac, pa mu se svako izdajstvo gadilo.
„No, što nam drugo preostaje?“
„Prijeći na drugu stranu“ odgovori Chiu potpuno uvjeren u ono što govori.
„Ja znam da ja budem“ nastavio je, „pa ukoliko i dalje smatraš da bi bilo bolje ostati uz Damiana, znaj, kada dopremo do Stanislawa, sasjeći ćemo i tebe i tvoje ljude.“
Na ovakav je razgovor Phillips bio naviknut, jer znao je da ima posla s ratnikom koji se u boju oslanjao više na pamet nego hrabrost ili junaštvo, što se moglo pokazati dobrim, jer govorili su često: „bolje živ pa kukavica, nego hrabar pa na kolcu.“
„Neka bude tako. Ionako mi je i više nego žao svih onih ljudi koji će biti poklani. Nikada nisam mogao jesti ljudsko meso, pobogu.“
A i još je nešto bilo presudno u njihovome činu, a to je stvar da su obojica u drugi život prenijela čvrstu, nepokolebljivu vjeru, što je ujedno bio i razlog zašto ih je Damian gotovo pa prezirao.
„Sveta Bogorodice, znam da kao Sluga Vražji ne bih smio moliti, ali jednostavno znam da je Damianu kraj, pa kako da se suzdržim od ispovijedanja i molitve, kada ne želim završiti u paklu?“
„Tiho sada, već njušim Stanislawa.“
I zaista, na mjesečinom obasjanome polju, vidjela se četica husara, a klepetanje njihovih oklopa doprlo je čak i do Chiua i Phillipsa, unatoč razdaljini od gotovo petnaest kilometara. Tu i tamo vidjela se neka zlatom protkana zastava, ali slabo, jer bila je noć tamna, zla, unatoč mjesecu.
Ponovo su se stali približavati, a na manjoj udaljenosti vikne Phillips:
„Stanislawe Konjecpoljski, stani za ime božje, čemu takva žurba?“
Na neki nevidljivi znak, husari se okrenuše, te nevjerojatno precizno razdijeliše u dvije grupice, koje su nakon kratkog vremena opkolile generale.
„Gosparu Chiu, Phillipse. Niste li poslani da zametnete boj sa mnom?“
„Jesmo, ali smatrali smo to ludošću, pa smo radije došli pregovarati.“
„Dvadeset i pet kilometara odavde je polje na kojemu sam postavio tabor. Prije no što dođemo do tamo, moram obaviti jedno poslanstvo. Neće trajati dugo“ reče, pretvorivši se u čovjeka, što za njim učiniše i drugi. Kao jedan, isukali su mačeve, dok je red iza njih napeo lukove, ciljavši preko njihovih ramena.
Chiu i Phillips nisu mogli ne ustuknuti pred takvom disciplinom.
„Smirite ljude, prijatelju, došli smo s najboljim namjerama“ stade Chiu smirivati situaciju.
Ne skinuvši pogled s njega, Stanislaw digne ruku, kao znak da vojnici spreme oružje.
„Karlo!“ zovne on.
„Da gospodaru?“ istupi jedan sa srebrnim užetom na uniformi. Ađutant, a pukovnik.
„Uzmi petoricu pa otpratite ovu gospodu do našeg tabora. Pričekajte nas tamo.“
„Na zapovijed“ reče, naklonivši se s rukom na prsima, te vikne ljudima:
„Donjecki, Voronin, Kowalczyk, Czerwinski i Walczak, zamnom!“ naredi.
Istupiše petorica, pretvoriše se u vukove, i krenuše, a za njima Chiu i Phillips.

Nekoliko kilometara ispred tabora naišli su već na prve straže, no ovi su ih propustili u miru, vidjevši poručnika Karla.
Tabor je bio ogroman, svi su uzeli ljudsko obličje, a svakih nekoliko koraka bila je vatra na kojoj se okretao kakav janjac, jelen ili odojak.
„Vaše je logorište pedeset metara u onome smjeru. Poslat ćemo vam hranu i potrepštine. Ispričajte me sad“ reče Karlo.
„Hvala, poručniče“ zahvališe Chiu i Phillips.

Čekali su tako nekih sat vremena, kada se vratio Stanislaw. Već su svi bili siti i napojeni, pa Chiu ustade:
„Najprije da vam zahvalimo na objedu, prijalo nam je.“
„Drago mi je“ osmjehne se Stanislaw.
„Htjeli bi najprije otići po svoje trupe, koje su zajedno ulogorene oko osamdeset kilometara odavde.“
„Naravno, naravno, smjestite ih na lijevi bok našeg tabora. Nažalost, bojim se da nećemo biti u mogućnosti nahraniti i napojiti sve njih. Ipak, nismo uzeli višak hrane.“
„Nije važno, gospodine, naši ljudi su i više no dobro opskrbljeni.“
„Izvrsno. Pobrinut ću se da dobijete valjanu pratnju. Nesigurna su vremena, a još više tlo kojim gazimo“ zaključi Stanislaw.
„U potpunosti se slažemo“ odgovoriše ovi.
„Karlo!“ zovnu on po drugi put te večeri.
„Gospodine?“
„Uzmi stotinu iz svoje i čete Ostrowskog. Otpratite ovu gospodu do njihovih trupa, pa se vratite sa njima.“
„Na zapovijed!“

I ponovo, čelična disciplina poljskih pukova došla je do izražaja. U manje od petnaest minuta, na izlazu iz tabora Chiua i Phillipsa čekala je četa od stotinu ljudi. Oklopi su se presijavali na mjesečini, stotinu pari očiju svjetljelo je u mraku, a deset je pukovskih zastava ponosno vijorilo na vjetru.
„Pokret!“ naredi Karlo, pa svi krenuše ujednačenim tempom.
Nakon sat vremena brzog hoda, došli su na desetak kilometara od svog tabora, kad su vidjeli dim, i odsjaj vatre na nebu. Do njih su doprli čak i zvukovi režanja, zavijanja i stenjanja. U taboru se odvijala bitka.
Nakon još otprilike kilometra, dopre miris svježe krvi.
„Naši se ljudi tuku s neprijateljem!“ vikne Phillips najednom.
Svi osjetno pojačaše tempo trčanja, a Karl izda naredbu:
„Donjecki, Voronin, skauti. Petnaest minuta!“
Chiu i Phillips se upitno pogledaše, no uskoro su otkrili što je to značilo.
Iz formacije se najednom izdvojiše dvojica, koji su otrčali brzinom munje, uz zveket svojih teških oklopa.
Ostali su gotovo pa stali.
„Pripremite se za borbu!“ viknuše Karl, Chiu i Phillips, svaki svojim ljudima.
Nakon jedva osam minuta, vratiše se Donjecki i Voronin.
„Tamo je žestoka bitka. Kinezi i Afrikanci hrabro se brane, ali neće izdržati dugo. Mrtvih je puno“ izrecitira prvi.
„Brojevi?“
„Oko petnaest stotina Damianovih ljudi. Naših je pola izginulo“ reče drugi.
Phillipsu i njegovom prijatelju prsa se nadmu od ponosa, kada su čuli da ovi nepobjedivi Poljaci njihove ljude nazivaju 'našima'.
„Chiu, Phillipse, uzmite svoje ljude i napadnite frontalno“ naredi on, ne obazirući se na preneražene poglede dvojice generala. Što jedan pukovničić ima zapovijedati njima?
No uto se sjetiše da taj 'pukovničić' vjerojatno vrijedi više no oni dvoje skupa, pa se pokoriše njegovim naredbama.
„Donjecki, Voronin, možete li se boriti?“
„Naravno, pukovniče. Uvijek!“ viknuše obojica glasno, vojnički.
„Izvrsno. Poljaci, formacija klin, račvanje na dva po pet pri kontaktu!“ vikne on svojim trupama, ni ne pogledavši sada već potpuno izgubljene Chiua i Phillipsa.

Kada su došli do tabora, Chiua i Phillipsa obuzme nagao bijes. Damianovi ljudi prišli su njihovima s leđa, pokosivši mnoge prije no što su se uspjeli organizirati.
„Juriš!“ zadere se Chiu iz petnih žila, a za njime njegova i Phillipsova pratnja. Prije juriša dobili su naredbu neka se deru kao vragovi, kako bi što više preplašili neprijatelja prema kojemu su krenuli ravno kao gladni medvjed prema pčelinjoj košnici.
Uletjeli su u borbu, vrišteći kao ludi, koljući sve pred sobom bez ikakve milosti, a njihovi su ljudi, vidjevši taj prizor, naglo ohrabreni krenuli na neprijatelja.
Tih šezdesetak ljudi iz pratnje uspjeli su unijeti nered u neprijateljske redove, pa su se ovi u strahu lagano počeli povlačiti, na sveopće veselje Kineza i Afrikanaca.
Tada najednom, s ruba šume oglasi se truba koja je dala znak za napad prikrivenim husarima.
Zabili su se u neprijatelja silinom koja se jednostavno ne može opisati.
Na brijegu je stajao trubadur koji je davao znakove vojsci u borbi. Kada su došli do polovice bojnog polja, on zatrubi opet, pa se ovi razdvojiše u dvije kolone po pet ljudi, te su počeli okruživati neprijatelja koji sada nije imao kuda.
Bitka je bila silovita, a takve obično ne traju predugo.
Gotovo su svi Sluge bili pobijeni, a zarobljeno ih je oko desetak, među kojima i svima poznati Rogers i Johnson.
„Zarobljenike vodimo u tabor. Vežite ih“ naredi Karlo još uspuhan od borbe.
U cijelom tom metežu poginula su samo dvojica husara, dok je više od pola kineskih i afričkih trupa grizlo zemlju.

Vrativši se u tabor, odmah su izveli zarobljenike pred Stanislawa.
„Pripremite kolce za kapetane, ostale objesite“ reče jasno i glasno. Zarobljenici su prestravljeno dignuli glave.
„Ali Stanislawe, zašto?“ upita Phillips.
„To su neprijatelji. U ratu nema mjesta milosti.“
„Dajte im barem priliku neka nam se pridruže.“
„Neka bude tako. Neka oni koji se žele pridružiti neka dignu ruke!“ naredi.
Svi zarobljeni vojnici i Rogers dignu ruke, no Johnson ostade stajati tamo, zavezan, ali s ponosom u očima.
„Pukovniče Karlo, ove koji su digli ruke ubijte. Johnsona odvežite.“
„Zašto sad pak to? Zar ne vidiš da im je žao? Zašto ih ubijaš?“ upita Chiu, također prestravljen.
„Pogledaj kako su lako izdali svoje! Misliš da bih trebao dati im šansu da tako izdaju i nas? U ključnim trenucima borbe? Tako nešto ne mogu riskirati!“ odvrati Stanislaw glasom koji je govorio da je razgovor završen.
Chiu odustane od borbe, jer je i sam shvatio da Stanislaw ima i više nego valjano opravdanje za to što je napravio.

Ujutro su se svi spakirali, i krenuli prema van. Malo tko je noćas spavao, jer su krici umirućeg generala ledili krv u žilama. Sa drva su visjeli obješeni Sluge, dok je general i dalje patio. Kolona je prolazila kraj njega u tišini, a on je, već napola mrtav, govorio besmislene rečenice, a ponekad se sasvim jasno mogla razaznati riječ poput 'majko!' ili 'sestrice moja!', što je samo više pridonosilo muku. Odjednom, Phillips se izdvoji iz reda, priđe zarobljeniku u vučjem obličju, i odgrize mu glavu.
„Gospodine Phillips! Što radite s mojim zarobljenicima!?“ vikne Stanislaw najednom.
„Ja… Nisam to mogao gledati!“
„Mislite li da bi oni imali više milosti prema vama da su vas uhvatili? Mnogo toga još morate naučiti!“
„Ovo su moji zarobljenici i ja sa njima mogu što hoću. Nemate nikakvo pravo miješati se u moje zapovijedi! Ako sam naredio da trune na kolcu, ima da tako i ostane, pa makar i sjekire počele padati s neba!“
Ovakav autoritet nijedan od dvojice generala nije nikada imao prilike upoznati.
„General, a ponaša se kao kralj“ povjerio se jednom kasnije Phillips svom drugu.
„Ali ima valjani razlog. Ti su ljudi nepobjedivi. Šteta što ih nije više.“
„Možda, ali nisu stabilni.“
„Kako to misliš?“
„Pa, da husarija može ići u borbu treba biti suh, tvrd teren. Padne kiša i oni se moraju braniti s mjesta, a to ne valja.“
„Predajem se Bogu u ruke. Ako odluči da trebamo izgubiti, onda neka bude tako. Ali ne namjeravam otići bez borbe.“
„A pitanje je dana kada će do borbe doći. Damian već sad ima šest tisuća pod sobom, i svaki dan sve više.“
„Jedina nam je nada, očito, doći do Bijelog Vuka prije no što on dođe. Bitka će biti neravnopravna čak i ako mi stignemo.“
„Čujem da je strašan. Najstrašniji dosad. Krvožedan, kao da je desna ruka samom Nečastivom, a ne nekakav predstavnik svijetla.“
„Strašna su to vremena…Ali kad vidim ljude kao što su ovi Poljaci, pomislim da ima nade.“
„Slažem se, u potpunosti.“

Nakon nekoliko noći, Stanislaw pozove sve neka se okupe. Među njima su se nalazili i neki od vođa koji su usput bili prikupljeni, svi Stanislawovi pukovnici i desetari, te Chiu i Phillips sa svojim pratnjama i ostatkom ljudi.
„Dobre vijesti“ reče Stanislaw, zadovoljno se nasmiješeći.
„Aidan, poznatiji kao Bijeli Vuk, pregazio je cijelu naseobinu portugalskih, španjolskih, francuskih i talijanskih Sluga. Na nas Poljake neće, a ni na Ruse, jer su na našoj strani. Možda čak i imamo šanse!“ uzviknu od slavodobitno.
Ovo su uistinu bile dobre vijesti. Raspoloženje se naglo popravilo.
„Kakav je plan za dalje?“ upita Karlo.
„Aidan se odmara prije no što će krenuti na Balkan. Trebali bi se sresti s njime negdje na jadranskoj obali, između Neuma i Dubrovnika.“
„Pa to nije daleko!“
„Pričam o našim ljudima.“
„Molim?“ upita Chiu, „a što s nama?“
„Smirite se, plan je ovakav. Damian je trenutačno u SAD-u, jer se tamo osjeća najsigurnije. To je dobro. Možda će mu se ta greška pokazati fatalnom, jer nam je ostavio mnogo prostora za manevriranje. Tamo je sa svim ljudima koje je mogao skupiti.“
„Koliko ih je?“
„Prema našim informacijama, deset tisuća, plus minus.“
„Plus minus koliko?“ upita Phillips nervozno.
„Dvije tisuće.“
Raspoloženje naglo splasnu. Ovo su bili ogromni brojevi. Preveliki.
„Što je onda tu dobro?“
„Dobro je to, što su na Balkanu zadnji preostali klanovi u Euroaziji, osim dakako prijateljskih. Što znači da sada možemo to sve riješiti.“
„Chiu, vi morate ići po svoje u Kinu, Phillipse, vi po svoje u JAR. Rusi će se pridružiti uskoro, Ukrajinci vjerojatno a mi Poljaci smo tu. To bi bilo to.“
„Zanimljivo. Kada krećemo?“
„Za pet minuta.“
„Izvrsno. Spremni smo.“
Tada Stanislaw ustane, popne se na stijenu, i okrene prema stotinama u dolini, po kojoj se razliježe njegov glas.
„Poslušajte me sada ljudi“ poče on govor, koji je kasnije ušao u legendu.
„Došlo je vrijeme da se dignemo, nakon stoljeća muke. Mnogi su od nas iskusili najgore jade ovakvoga života, od ljubavi, preko ratova nadalje. Danas, tome stajemo na kraj! Ustanak je počeo prolivenom krvlju Sluga i nevinih ljudi na Sibirskoj Ravnici, a završava na onome mjestu, gdje ćemo svi slavno poginuti, ili pobijediti neprijatelja! Smrti! Dođi! Ne bojimo te se!“
Tada kao da je cijeli svijet eksplodirao. Stotine su vrištale, lajale, zavijale. Nevjerojatan prizor. Tada, iz poljskog dijela tabora, počne pjesma:

Dođi sada, Smrti dođi,
Uzmi nas u svoje crno krilo,
Da umremo za slobodu,
Milo bi nam bilo!

Malo pomalo, svi su prihvatili pjesmu, pa se sve treslo od nje.
Kada se, nakon gotovo pola sata, pjesma stišala, Stanislaw siđe i obrati se okupljenim vođama s čašom u ruci.
Podigne je na pozdrav i reče:
„Kako Bog odredi!“

ponedjeljak, 20.07.2009.

SPOILER- knjiga dva

Pozdrav vjerni moji, evo odlučio sam u svojoj nadahnutosti pustit jedan spoiler, čisto da nanjušite krv. Dakle, evo tog ulomka, nadam se da će vam se sviđati, isto kao i sve dosad.

Pozdrav

KNJIGA DRUGA: VRAŽJI SAVEZ

Izvadak iz druge knjige:

Bitka
Zavijao sam na mjesec, dugo u noć. Svi mjeseci truda, ubijanja, opasnosti i nagovaranja svodili su se na sljedećih nekoliko dana. Pogledao sam Culainna i Kreuzmanna, kojima se na licu nije vidio nikakav strah. Pogledao sam iza njihovih leđa, gdje su stotine ljudi za koje sam se nadao da su mi privrženi sjedili oko mnogo malih vatra. Neki su održavali moral pjesmom, neki su samo šutjeli, a treći su spavali. Napetost se osjećala u zraku. Pomislio sam na sve one silne nevine ljude koji će uskoro izginuti za stvar koja nije njihova, sve zbog jednog psihopata koji je došao do previše moći, koju je sada zlorabio.
„Mislim da je to to“ reče Kreuzmann.
„Skupili smo sve koje smo mogli skupiti.“
„Koliko ih je?“ upitao sam, strahujući od rezultata.
„Sve ukupno, tri tisuće“ reče Culainn.
„Što kažu uhode, koliko ima protivnika?“ upitao sam ponovo.
„Dvanaest tisuća, s time da oko pet tisuća čine civili, hipnotizirani“ reče Culainn.
„Tko je sve ovdje?“
„Na našoj strani?“
Kimnuh potvrdno.
„Tu smo imali sreće“ uključi se Dragunov, ruski Sluga na našoj strani.
„Uz vas stoji osam stotina poljskih „husara“ pod Stanislawom, potomaka vojske Konjecpoljskoga koji su, kao što znate, teško oklopljeni sluge, koji se uvijek drže u formaciji i spremni su boriti se do zadnje kapi krvi.
Zatim su tu četiri stotine iz ruskih lovačkih pukovnija, koji su veoma spretni na ovakvome terenu, i gotovo nevidljivi zbog bijelog krzna“ izvijesti nas.
„Izvrsno. Nastavite, molim“ rekao sam zapovjednim tonom na koji sam bio navikao u zadnje vrijeme.
„Pa, ostali su obični Sluge, okupljeni iz različitih krajeva Zemlje. Ali bitno je to, da možete imati potpuno povjerenje u njih“ dovrši Dragunov svoje izlaganje.
„Izvrsno. Molim vas da okupite zapovjednike pojedinih skupina kako bi ih sve uputio u strategiju i zadatke.“
Nisam morao pričekati ni pet minuta.
Oko mene su se skupili svi vođe pojedinih skupina, točnije njih deset. Svaki je dobio svoj zadatak. Kako se nismo mogli pouzdati u brojeve, morali smo spas pronaći u strategiji.
Vidio sam napeta lica svih tih ljudi spremnih na borbu do zadnje kapi krvi.
Nevjerojatno je kako je Damian sam zapeo u lavini koju je pokrenuo. Broj od 666 Sluga premašio je debelo, u želji da me uništi. No nije bio svjestan činjenice da obavljanje takvog posla na tako površan način može rijetko završiti planirano.
Rezultat: stotine su se okrenule protiv njega, pristavši uz nas.
Vidio sam iznakaženo lice Belinnija, talijana, zatim kineskog Slugu Chiua, sa svojim lakim kineskim jurišnicima, Phillipsa, koji je zapovijedao afričkim trupama…
Svi su oni došli u pomoć kada je zatrebalo.
„Culainn, Johnson, Foster i ja ćemo voditi glavnu bitku, onu u sredini“ počeo sam izlaganje.
„Kreuzmann, Dragunov, lijevo krilo, sa vama ide i polovica ruskih lovačkih, koji će napasti iz zasjede, ali uzmite i polovicu kineskih jurišnika.“
„Na zapovijed“ rekoše oboje, i naklonivši se.
„Chiu, Phillips, ista stvar, desno krilo.“
„Oprostite gospodaru, no je li mudro podijeliti sve te ljude na toliko strana?“ upita Chiu.
„Znam što vas mori, gospodine Chiu, ali pouzdam se u to, da svi ti ljudi imaju zajednički cilj. Uništavanje tog zla koje nas mori. Zato, stavljam svoju i vaše glave u torbu, jer sam uvjeren da izdaja neće biti.“
Tu sam zastao pogledavši ih sve oko sebe. Slijepa poslušnost, uvjereni u pobjedu. Moral je bio na visini. Nastavio sam dalje, jako zadovoljan.
„Stanislawe“ zovnuo sam poljaka.
„Na usluzi“ reče priklonivši se lagano.
„Reći ću vam bez ustezanja. Ovisimo o vama i vašim trupama. Znam da se vaši husari mogu mjeriti i sa deset puta brojnijim trupama, i da će se boriti poput lavova.“
„Možete računati na nas, Presvijetli. Sasjeći ćemo mnoge neprijatelje.“
„Odlično. Vas čuvam za kraj bitke, da odnesete prevagu. Znate što vam je činiti.“
„Naravno gospodine.“
„Izvrsno. Ostaje nam još samo Belinni.“
Talijan ustane.
„Vaš je zadatak, prijatelju, da dođete na poziv u pomoć sa svojim sprinterima. Ukoliko bitka pođe krivo za nekoga, dozvat će vas, na što će te odletjeti u pomoć.“
„Nema problema, gospodine. Dao bih i više od sebe da mogu.“
„Strategija je ovakva“ počeo sam ponovno.
„Culainn, Johnson, Foster i ja vodimo središnju bitku. Naš je zadatak jednostavan, izdržati što više navala, ili čak prijeći u kontranapad.
Kreuzmann, Dragunov, Chiu, Phillips, imate dvije strategije. Ukoliko vjetar bude puhao, svi se stanete uz vjetar da vas ne mogu namirisati. Ako vjetra pak ne bude, idete svaki na jednu stranu. Čekate znak za napad, kada dođe, šaljete ruse da se došuljaju što bliže protivniku. Napad prate kineske jedinice. Jasno?“
„Kristalno“ reče Kreuzmann, kimnuvši.
„Stanislawe, znate kada morate ući u bitku. Ako ikome ne bude išlo dobro, zatrubite da vam se otvori prostor za uletavanje.“
„Vrlo dobro. Ne sumnjam u pobjedu“ reče on.
„Niti ja“ odvratih smiješeći se.
„Krećemo za pola sata. Objasnite trupama sve, za dvadeset i pet minuta želim sve na svojim mjestima.“
Svi su se ustali, osim Culainna.
„Znaš, Aidane, kada sam te upoznao nije mi bilo ni na kraj pameti da će jednoga dana doći do ovoga. Ali ni ne žalim. Ne bih podnio gledati Damiana kako uništava još jedan život.“
„Vjerujem ti, prijatelju stari. Ali pitam se ponekad, je li sve ovo bilo potrebno?
Počeli smo rat, buru koja se neće stišati još godinama. Zbog tog rata unesena je velika neravnoteža. Pogledaj neprijatelja.
Prestali su stvarati Sluge, kojih ionako ima previše. Jednostavno su odlučili naoružati civile i poslati ih u bitku. To su hipnotizirani ljudi, koji su imali svoje živote, djecu, obitelji. Ne mogu klati sve te ljude…“
„Znam da ti to teško pada Aidane. Dapače, znam i da Damian računa na tvoju plemenitost koju kao Predator imaš. Pogledaj ostale naše. Svejedno im je koga će ubijati. Ali ti svi životi koji će nestati, svi ti ljudi… Sve je to za sutra, Aidane. Moraš razmišljati i o sutra.“
„Vjerujem. Ipak, sve mi to teško pada…“
„Aidane, sada nema vremena za milost! Ili ubij ili budi ubijen! Ti moraš povesti ljude, ti moraš biti najkrvoločniji stvor na tom polju, ti!“
„Hajdemo onda, pripremiti ljude. Izdaj zapovijed da se deru kao ludi, neka smrznu krv u žilama našim protivnicima! Vrijeme je da oslobodim Eileen, Seamusa, Conora, Mallaidh i Shelley!“
Culainn kimne i krene obaviti zadatak.
Prve zrake sunca obasjale su zemlju.
Pogledao sam u neprijateljski tabor, gdje je nastalo komešanje. Budili su se.
Došlo je vrijeme.

subota, 18.07.2009.

X.

DESETO POGLAVLJE
Predator

Šok koji me obuzeo u toj sekundi nevjerojatan je, pa nema smisla da ga idem opisivati.
„Eileen“ progovorio sam u nevjerici.
„Što…Kako je to moguće!?“ počeo sam urlati.
„Sve je namješteno tako, nije li? Sve, od početka! Znao je….“
Nemoćno sam plakao, bijes koji me obuzeo bio je strašan.
Culainn me je prikovao za pod prije nego što sam stignuo trepnuti očima.
„Smiri se Aidane. Razmisli o situaciji“ počeo me smirivati.
„Eileen nije izgledala kao demon, jesam li u pravu?“
Polako sam počeo shvaćati.
„Dakle, još nije postala Sluga?“
„Siguran sam da nije.“
„Kako?“
„Znao bih.“
„Oh, u redu. Ali to nam ostavlja još samo manje vremena jer je moramo spasiti!“
„Slažem se Aidane. Na svu sreću, put u Njemačku neće nam uzeti vremena“ rekao je.
„Njemačku?“
„Opat Karl Kreuzmann. Hajde molim te“ reče posprdno.
„Ali može biti i u Švicarskoj, ili Austriji…“
„Ne, Nijemac je. Znam ga“ reče, protrljavši desnu nadlakticu.
„Otkud?“
„Imali smo nekih… Problema“ reče nelagodno.
„Onda, vodi me“ rekoh.

Pojavili smo se u Njemačkoj, u nekom neuglednom selu, izvan kojeg je bilo brdo sa samostanom na vrhu. Ploča s imenom sela bila je zahrđala, stara i puna rupa. Kiša je lijevala kao iz kabla, te smo brzo požurili do prve gostionice.
Ušli smo u praktički srednjevjekovnu prostoriju, koja je bila poluprazna.
Culainn dođe do pipničara.
„Zdravo. Gdje je Kreuzmann?“
No jako me zanimalo, kako je moguće da Culainn poznaje svećenika koji je živio prije gotovo 300 godina?
„Što? Tražite Kreuzmanna?“
„Tako je, gdje je?“
„Žao mi je, ali ne znam nikakvoga Kreuzmanna“ poče konobar nesigurno.
Culainn ga munjevito primi za vrat i prikuje za zid.
„Gdje je Kreuzmann?“ upitao je režeći. Djelovao je strašno opasno.
Pritom mu se rukav majice koju je nosio povukao gore i otkrio strašan ožiljak.
Pipničar ga bez riječi pogleda.
„Ah, to si ti.“
Culainn ga upitno pogleda.
„Imam poruku za vas od Damiana“ nastavi pipničar.
„Damiana?“ upitah prestravljeno.
„Kaže da moli Culainna da se vrati, a također ga zanima i datum povratka gospodina Aidana.“
„Reci mu da ga gospodin Aidan moli da se uvuče sam sebi u…“
„Rekao je da će te to vjerojatno reći“ prekine me konobar.
„I poručuje vam da u tom slučaju gospođici Eileen preostaje sve manje vremena. Do nove godine, točnije.“
„Ti smrdljivi!“ viknuo sam krenuvši ga udariti, no on je samo ispario. Nestao.
„Kreuzmann je u sobi iza ove“ reče Culainn onjušivši zrak.
„Pretpostavljam da ovaj cigleni zid ne predstavlja nikakvu prepreku?“
„Nipošto“ uzvrati Culainn iscerivši se, i udarivši šakom u zid.
Zid se raspao otkrivši veliku, lijepu prostoriju namijenjenu jednoj osobi.
Na krevetu je sjedio neki potpuno mladi čovjek, obučen u svećeničku odoru, koja uopće nije bila otrcana.
„Culainne. Bilo je pitanje dana“ rekao je tiho, no nipošto ne preplašeno.
Primijetio sam da mu se lice razvuklo u osmijeh, otkrivši duge šiljaste zube.
„Culainne! On je…“
„Sluga?“ dovršio je.
„Da, već stoljećima.“
„Što ti se dogodilo? Gdje si nestao?“
„Duga je to priča, prijatelju stari“ uzdahne on.
„Hajdemo do parka“ reče, ustavši naglo.
Culainn ga je pratio, a ja sam izašao za njima, oklijevajući.
Kod šanka su uzeli nekoliko boca nekog njemačkog piva, i krenuli smo van.

Začudo, kiša je prestala padati.
Sjeli smo na klupice u parku.
„Nakon što je Damian shvatio da ima izdajicu u svojim redovima, krenuo je ubijati Sluge jednog po jednog. Kada je došao na red da ubije tebe, već su svi ustali.
Stigli smo taman u zadnji čas, a ti si dobio ovu posjeklinu od njegovih zubi. Vidim da je ožiljak pozamašan.“
„Ah, ništa. I, dalje?“
„Pa, nakon što smo se razbježali, Damian je počeo stvarati nove Sluge, koji su bili stvarani s jednom svrhom- poklati preživjele. I mogu ti reći da im je vraški dobro išlo. Mene su dohvatili među prvima.“
„Oprostite, ali kako to da ste ostali živi?“ upitao sam.
„A ko ti je ovaj mali?“ reče Culainnu iznenađeno. Izgleda da me tek primijetio.
„Ovo je Aidan Larkin. Pisac“ predstavi me Culainn.
„Ah, tako dakle. Kako to da si naletio na njega?“
„Damian me poslao.“
„Zanimljivo. E, pa to mijenja priču“ zaključi Kreuzmann.
„Kako to?“
„Došli ste po moju pomoć“ reče, „koju vam apsolutno nisam namjeravao pružiti.“
„Zašto?“
„Zato jer sam ja zadnji Sluga prve generacije, i dok sam živ sam u opasnosti jer sam jedan od onih koji su skovali zavjeru protiv Damiana.“
„Bilo ih je više?“
„Oh, naravno. Kada smo se okrenuli protiv njega, krenuo je ubijati sve redom.“
„Ponovo pitam, kako ste ostali živi?“
„Zato jer sam mu trebao, Aidane. Ja sam mu otkrio način kako ubiti Slugu.“
„Čekajte. Dakle Culainn nije Sluga?“
„Ne, nisam. Ja sam Crni Anđeo.“
„Kakav je to stvor?“ upitao sam zbunjeno.
„Pa, imam posebne moći. Ali stvarno posebne. Ali cijena tih moći je duša koja sada pripada Vragu.“
„Čemu to? Zašto si se odrekao duše…Života, i svega?“
„Umirao sam. No, kada sam već bio na izmaku snaga, gotov, prišao mi je Damian. Obećao mi je vječan život, posebne moći…Sve Aidane. Nitko ne bi mogao odbiti takvu ponudu. Ali patio sam zbog toga. Jako.“
„Kako? Sve ti je bilo omogućeno.“
„Jednom davno upoznao sam ženu svog života Aidane. Ženu koju sam volio kao ti Eileen, ženu za koju sam bio spreman umrijeti, uz koju sam bio vezan i nadasve, sretan.
Ali morao sam je gledati kako stari, i na kraju umire.
To je bila krajnja granica, pukao sam, ali Damian nije dao vremena za tugovanje. Odonda ga mrzim.“
Zapravo nisam nikada ni razmišljao o Culainnovoj prošlosti. Sada kad sam to čuo, pomislio sam da nisam najnesretniji čovjek ikada.
Prekinulo me Kreuzmannovo pričanje:
„Aidane, što je točno Damian uradio vama.“
„Oteo mi je…Ah, kako da je nazovem…Ljubav života.“
„Ah, bogme, i dalje je onaj stari“ reče, ne osvrćući se na moj preneraženi pogled.
„Uvijek je pogađao tamo gdje najviše boli. I ja sam nekad bio mlad, bezbrižan… Ponudio mi je velike novce i vječnost života u zamjenu da mu otkrijem tajnu ubijanja Sluga.“
„Oprostite, kako ste vi otkrili tajnu?“
„Pa, kada postanete Sluga, vaše se osobine iz prošlog života prenose, pojačavajući se usput.
Ja sam prije bio učen čovjek, znatiželjan, i usudim se reći, veoma obrazovan.
Posebno sam se orijentirao na teorije o postojanju tako zvanih Vražjih Sluga, koji su harali svijetom u službi Nečastivog, šireći bolesti, nepogode, probleme i nesreću.
Sve znanje koje sam imao u prošlome životu, sada se proširilo.
Znao sam sve tajne Sluga, a kada je Damian osjetio da mu se jedan od nas otima kontroli, ili da iskače iz okvira, došao je po mene.“
„Pretpostavljam da znate koji je način da se ubije Sluga?“
„Ah, znao sam.“
„Znao si?“ upita Culainn sumnjičavo.
„Oduzeo mi je sve znanje kada me zatočio ovdje. No, ne zna jednu stvar. A ta je da sam, sumnjajući u njegovu iskrenost, sve zapisao u knjigu.“
„Gdje je?“
„Ah, knjiga mi je oteta, ali je nesumnjivo sačuvana. Božji sluge na planetu, pričam o svećenicima, kardinalima, Papama i sličnima, nisu se mogli odreći takvoga blaga. Čuvaju je u arhivu u Vatikanu.“
„Izgleda li možda ovako?“ upitao sam vadeći knjigu iz kaputa.
„Da! To je ta! Ali kako?...“
„Nije bitno, imaš je ovdje. No prelistali smo je cijelu, i nema apsolutno nikakvog naputka o ubijanju Sluga“ reče Culainn.
„To je zato što niste tražili na pravome mjestu“ reče, izvadivši nož iz kaputa.
Poderao je korice, otkrivši još jedan komad papira.
„Ah, tu je“ reče, izvadivši ga.
Otvorio ga je, pokazavši nam prazan papir.
„To je to?“ upitao sam sarkastično.
Na to uzme nož i upita me:
„Jesi li ikada ubio? Čovjeka, psa, mačku, svejedno…“
„Ne, koliko ja znam.“
„Odlično“ reče, porezavši mi ruku.
Pustio je da krv kaplje po papiru. Nakon par sekundi počela su se oblikovati slova, za njima riječi, pa rečenice i cijeli tekst. Slova su bila ispisana bojom moje krvi. Odvratno.
Culainn uzme papir i prouči ga.
Nakon što ga je pročitao, spali ga pogledom i baci.
„A ja?“ Upitao sam.
„Mislim da je došlo vrijeme Aidane“ reče Culainn.
„U pravu si“ dopuni Kreuzmann.
„Aidane, mislim da je došlo vrijeme da ti osiguramo sve moći potrebne za ubijanje Sluga. Imati ćeš Kreuzmannovo znanje i inteligenciju, moju snagu i svoju ljubav.“
„Misliš da postanem Sluga? Nema šanse“ odvratih.
„O, ne, ne Sluga“ nasmiješi se Kreuzmann vampirski.
„Predator.“
„Predator?“
„Jedina..Hm, stvar, koja može uliti strah u kosti Damianu i njegovima.“
„Što, gađam ih svetom vodicom?“
„Joj budalo, iskreno, ništa sveto nema veze s Predatorima. Sveto nije nikada nikome posebno pomoglo, ako ćemo tako.“
„Onda Aidane? Želiš li priliku da spasiš Eileen i svoje prijatelje? Mislim da si spreman...“
„Ja…Da… Spreman sam“ odgovorih polako, sračunato.

Primijetio sam da su se oboje pretvorili u psa/vuka i krenuli prema meni.
„Smiri se Aidane, neće boljeti“ rekao je Culainn.
Zažmirio sam i pustio ih da me preobraze.

Otvorio sam oči. Svugdje oko mene nalazile su se gomile i gomile neke bijele stvari, koju nisam mogao prepoznati.
Nalazio sam se ispred velikih zlatnih vrata.
Polako su se otvorila, a kroz njih je izašao čovjek, obučen u bijelu halju, s blagim pogledom uprtim u mene.
„Znaš li gdje si, Aidane Larkine?“ upitao me. Nisam mogao odrediti odakle je glas došao. Činilo mi se kao da odjekuje iz svih dijelova tog nečeg bijelog na čemu sam sjedio.
„Nemam apsolutnog pojma“ odvratih ustavši.
Iznenadio sam se lakoćom kojom sam ustao na noge.
„Kakvo je ovo mjesto. Tko si ti?“ upitao sam.
„Ovo je tvoja svijest“ odvrati mi.
„Svijest?“
„U tvome smo umu. I mogu ti reći da je velika zbrka ovdje.“
„Oprostite, ali tko ste točno vi?“ upitao sam isprobavši pristojan pristup. Baka mi je oduvijek govorila da to mora upaliti.
„Ja sam Bog“ reče.
„Bog? Mislite kao kršćanski bog?“
„Ne sasvim. Sve su religije ovoga svijeta na neki način u krivu što se tiče bogova. Nisam niti Jahve, niti Isus, ni Muhamed, ni Buda.“
„Tko ste onda?“
„Nemam ime Aidane. Ja živim u svakome od vas.“
„Zašto?“
„Bog, Aidane, je onaj koji živi u svakome. Onaj glasić koji pokušava usmjeriti ljude na dobro.“
„Znači, sva poznata poimanja Boga su zapravo?...“
„Ne mogu reći jesu li u krivu, jer živim u svima njima i znam kako i u što vjeruju. Bila bi to izdaja.“
„Ah, tako dakle.“
„No ono što mogu reći je to, da su zemaljska poimanja sile koja je oblikovala svijet, površna, i materijalna. Bog nije materija.“
„Zbunjuje me ovaj razgovor gospodine.“
„Ah, u redu, prijeđimo na važno. Uzeo si za zadatak ubijanje Damiana i Sluga, nije li tako?“ upitao me.
Nekako sam shvatio da je to trik pitanje.
„Ne, moj je zadatak izbaviti Eileen i prijatelje iz njegovih ruku“ rekao sam zadovoljno, potpuno siguran da sam dao točan odgovor.
„Dakle, nije te briga za sve koji će kasnije prolaziti sve što i ti, sve dok ti imaš što hoćeš?“
Prenerazio sam se. Nije mi tako nešto uopće palo na pamet.
„Ne, naravno…Ja…Suosjećam, naravno!“
„Dakle ipak je cilj ubiti Damiana?“ upitao me sumnjičavo.
„Ubiti ga i osloboditi Eileen?“
„Točno.“
„Ali hoću li ja to moći uraditi sam?“
„Zaboravljaš da si sada postao Predator. Jedino biće koje može utjerati strah u kosti Slugama.“
„Koja je razlika?“
„Vidiš li ono drvo tamo?“ upitao me pokazavši prstom u neku točku u daljini. Bila je veoma, veoma daleko, ali ipak sam jasno vidio drvo.
„Do tamo je 15 kilometara. Želim da otrčiš i vratiš se što je prije moguće. I da mi doneseš jabuku“ završio je.
Potrčao sam, nevjerojatno brz, spretan…Imao sam osjećaj da ću poletjeti.
Vratio sam se za nepunu minutu.
„Odlično, odlično“ reče.
„Vidiš li onaj kamen tamo?“ upita. Ovaj put se nisam iznenadio vidjevši golemi kamen koji je iskrsnuo malo dalje od mene.
„Odi tamo i premjesti ga.“
Krenuo sam, približivši se kamenčini. Bio je barem dva puta viši od mene, i nebrojeno puta širi. Kao stijena.
Podigao sam ga, i pomaknuo gdje je Bog pokazao.
„Izvrsno“ reče, „snagu si definitivno naslijedio.“
„Može sada zagonetka? Da vidimo jesi li naslijedio i inteligenciju.“
„Hajde.“
„Prekidaš je čim joj ime izgovoriš?“
„Tišina“ ispalio sam kao iz topa.
„Dakle, izgleda da si stvarno naslijedio darove koji su ti bili namijenjeni.“
„Kada mogu nazad?“ upitao sam nestrpljiv da isprobam moći u zemaljskom okolišu.
„Čemu žurba? Imat ćeš dovoljno vremena za obaviti zadatak.“
„Ali svaka sekunda koju provedem negdje drugdje je sekunda manje za Eileen, gospodine.“
„Kako žečiš, kako želiš…Onda, do sljedećeg susreta“ reče, i pljesne rukama.

Probudio sam se u nekoj potpuno nepoznatoj šumi, a Culainn i Kreuzmann su bili u blizini. Sjedili su kraj vatre. Iako sam bio udaljen od nje dobrih pet metara osjetio sam nalet vrućine.
„Dobrodošao nazad“ reče Culainn smiješeći se.
„Dugo ti je trebalo“ nadoveže se Kreuzmann.
Nikada prije nisam bio toliko svjestan vjetra koji mi je prolazio kroz kosu, tla pod nogama, različitih mirisa u zraku, jasnih zvukova koji su se mogli čuti iz svih kutova šume u kojoj smo bili.
Vjetar je promijenio smjer, a Culainn i Kreuzmann su se sledili na mjestu. Donio mi je njihov miris u lice, pa sam jednostavno pao na sve četiri. Osjetio sam tada da imam rep, dugačku njušku, i veoma, veoma oštre zube. Odjednom sam se izgubio u njihovome mirisu i bujici mirisa koji su doprli do mene. Htio sam ih ubiti, rasporiti.
Primijetih da su se i oni pretvorili u pse, ali ja sam bio barem duplo veći od Culainna.
„Smiri se. To smo mi“ čuo sam Kreuzmannov glas u glavi.
„Nećemo ti ništa. Nismo tu da se borimo“ dopre i Culainnov glas.
Teškom sam se mukom prisilio da ih ne napadnem.
Vratili smo se u ljudsko obličje.
„Je li ovo uvijek ovako teško?“ upitao sam, držeći se i dalje na sigurnoj udaljenosti.
„Je. Uvijek. Misliš li da si u stanju ubiti jednog Slugu?“
„Definitivno“ rekao sam.
„Prije nego što ubijem vas.“
„Odlično. Upotrijebi sve svoje moći za koje smatraš da ih trenutačno posjeduješ“ uputio me Culainn.
„Najbliži Sluga za kojeg pouzdano znamo da je u blizini je u Lisabonu.“
„Lisabonu?“
„Ako ti sve bude išlo po planu, do sutra si nazad“ reče Kreuzmann.
„Kako da ga ubijem?“
„Moraš ga jednostavno raskomadati, izgristi do neprepoznatljivosti ili mu iščupati srce.“
„Fuj“ rekao sam. Iznenadio me mirni, staloženi ton kojim me Kreuzmann poslao na klanje.
„ I pripazi se“ upozorio me Culainn.
„Umorni smo nakon što smo te promijenili. Ako upadneš u nevolje nećemo se moći teleportirati, a jedva da ćemo stići dotrčati u pomoć.“
„Vratiti ću se uskoro“ obećao sam i počeo trčati. U hodu sam se bacio na sve četiri noge.

Stigao sam u Lisabon veoma brzo, a Slugu sam mogao namirisati još dok sam bio nekoliko kilometara izvan grada. Legao sam na neki proplanak, čekajući da padne noć, i ulice se koliko-toliko raščiste. Takav lovački instinkt nisam imao nikada prije, i iznenadio me.
Iznenada sam osjetio da nešto nije u redu.
Nervozno sam podigao glavu, onjušivši zrak. Šesto čulo me upozoravalo da se maknem sa mjesta na kojemu sam trenutačno ležao i promijenim poziciju.
Potrčao sam na neku kamenu uzvisinu sa koje se odlično pružao pogled na Lisabon i onaj proplanak. Par minuta nakon na čistinu su izbile neke tamne prilike. Čak i kroz mrak sam uspio razaznati njihove oblike.
Bili su to Sluge koji su mi dotrčali s leđa. Očito su iskoristili moje neiskustvo da trče uz vjetar, kako ih ne bi namirisao.
Zarežao sam. Za nekoliko minuta će znati gdje sam, a protiv četvorice nisam bio siguran da mogu izdržati, dok ne dođu Culainn i Kreuzmann.
Svejedno, odaslao sam im signal da sam u opasnosti. Culainn mi je uzvratio signalom koji mi je otkrio da su počeli trčati.
U dvojbi koju sam vodio u sebi, pobijedila je krvožedna strana, pa sam krenuo u napad.
Ustao sam koliko sam bio širok i visok, te počeo zavijati. Sve su se glave u dolini okrenule prema meni.
Uzvratili su mi lavežom.
Zaletio sam se prema njima. Negdje, u dubini uma bio sam siguran da, da imam imalo više iskustva, ne bih prešao u otvorenu borbu, ali onu veliku inteligenciju za koju sam znao da posjedujem, koje sam bio svjestan, izgubio sam u čistoj bujici sile i želje za borbom.
Svi su bili manji od mene.
U trku su vikali:
„Bijeli je! Predator!“
U zraku sam osjetio da se boje, no ipak su odlučno nastavili svoj trk prema meni.
Snaga udarca kojim sam se sudario s prvim slomila mu je sva rebra, i čeljust, pa je samo ostao ležati.
Jedan manje, ostali su još troje.
U međuvremenu sam osjetio da je onaj u Lisabonu otkrio borbu te da je krenuo. Doći će ovdje za nekoliko minuta.
Stali su u polukrug oko mene, režeći i iskesivši zube.
Uzvratio sam im divljim, zvjerskim režanjem.
Pokušao sam manevrirati, krenuo sam naglo na lijevo, no oni su se razdvojili i opkolili me. Naglo promijenivši smjer probali su skočiti na mene, no ja sam odskočio s mjesta da se izmaknem.
Dok su još bili ranjivi, okrenuti mi bočno, skočio sam do najbližeg i ugrizao ga za glavu. Stisnuo sam usta, i zgnječio je.
Krv je šiknula iz njegove glave uprljavši moje bijelo krzno.
Ostala dvojica krenuli su prema gradu, a ja sam ni ne razmislivši krenuo za njima.
Odjednom su se razdvojili, a dok sam shvatio što se događa, onaj koji je dolazio iz grada je dotrčao, ugrizavši me za nogu.
Začuo se zvuk kao da je puknula suha grančica, i ja sam jauknuo od bola.
Sada sam bio opkoljen sa tri strane, a svi troje su krenuli ravno na mene.
U sekundi sam se odlučio za manevar napadanja najdaljeg tako da ostali mogu skrenuti za mnom.
Ponovo sudar tijela, no ovaj je Sluga bio jači. Koturali smo se po podu, režeći i cvileći. Borba je trajala već dosta dugo. Ostali dvoje su se krenuli pridružiti metežu, kad sam čuo jednoga da kaže:
„Stižu još dvoje naših. Ovaj je gotov.“
Lagano sam počeo osjećati umor.
„Ako dođu još dvoje gotovo je“ pomislio sam.
Umor me sada potpuno savladao i znao sam da nemam šanse.
Odjednom, začuo sam divljačko režanje i osjetio sam kako dvojica padaju s mene.
To je dovoljno skrenulo pažnju onom velikom da ga zbacim sa sebe.
Borbi su se pridružili Culainn i Kreuzmann. Oni su bili to dvoje koji su dolazili.
Nakon što su se obračunali sa svojima, preživjeli (onaj najjači) predao se.
„Ubij ga Aidane, dok možeš.“
„Prije nego što to učiniš“ reče, „znaj da je tvoja borba beznadna, Predatore. Smrt ti je neminovna. Gospodar ima moći o kojima ti ne možeš niti sanjati.“
Pustio sam Culainna i Kreuzmanna da ga dovrše.
Na svijetu je ostalo još 662 Sluga.

„Moram ti priznati, nakon obuke, moglo bi nešto ispasti od tebe“ reče Kreuzmann pošto smo večerali, ponovo u ljudskom obličju. Sada sam radije jeo sirovo meso, a vatra je gorila samo zbog ugođaja.
„No, borio si se čistom silom. Pokušaji manevriranja su bili veoma loši. Zaletjeti se ravno u četovricu? Ludilo!“
„Pusti malog“ prekine ga Kreuzmann, „ima duha! Sviđa mi se.“
Iznenadilo me što nisam šokiran ubojstvima koja sam počinio. Znao sam da je to bilo nemilosrdno klanje, no istovremeno sam bio ispunjen osjećajem svrhovitosti.

Sada sam bio snažan, gotovo nepobjediv.
Ponovno smo se pretvorili u pse, i krenuli prema jugu, gdje je sljedeći klan Sluga imao utočište. Znali smo da moramo uništiti sve Sluge prije no što možemo doći do Damiana. Na umu sam imao samo jedno:
Osloboditi Eileen.


KRAJ KNJIGE PRVE

srijeda, 15.07.2009.

IX.

DEVETO POGLAVLJE
Spoznaje

„Sliniš?“ upita me Lorenzo, s osmijehom od uha do uha.
„Što?“ upitah pospano trljajući oči. Krevet mi je bio sasvim suh, a onda sam ulovio njegov značajni pogled prema Eileeninoj slici koju sam držao na prsima.
„Ma ne seri“ rekoh iznervirano. Čudno je kako je Culainn uspio da mu odijelo ostane besprijekorno glatko, kao netom ispeglano, iako sam pouzdano znao da se valjao po krevetu kao lud.
„Gladni?“ upitao je mašući nam kutijom žitnih pahuljica ispred nosa.
„Hoću omlet sa šampinjonima ili šunkom i čašu soka od naranče ako uopće želite da ustanem“ rekao sam pobunjeno.
„Imam samo ovo. Preživjet ćeš.“
„Imaš li mesa kakvoga?“ upita Culainn.
„Ah da sam znao da dolaziš, nabavio bih. Oprosti.“
„Nema veze. Preživjet ću“ reče Culainn slegnuvši ramenima.
„Onda, kamo idemo?“ upitao sam pošto sam pahuljice natopio mrzlim mlijekom.
„U najdublje arhive, dostupne samo nekolicini. Tamo su većinom knjige koje govore o egzorcizmu ali poprilično sam uvjeren da će te naći barem neke smjernice za ono što vam je potrebno.“

Nakon što smo pojeli cijelu kutiju žitarica (ja sam većinom bio zaslužan za to), uputili smo se van. Dan je bio naprosto predivan, na ulici su se mogli mnogi različiti jezici od stranih turista, koji su svi upirali prstima po cijelome Vatikanu tako da je postojala realna opasnost od gubljenja očiju u toj vrevi.
Prošli smo pokraj zalogajnice iz koje se širio zamaman miris. Nisam mogao ne pogledati unutra, kada sam odjednom osjetio kako mi se kralježnicom penje onaj hladan osjećaj, svima poznat kao strah.
Pogled iz zalogajnice uzvratio mi je stranac u crnome kaputu, nasmiješivši mi se zlobno. Nije bio problem u tome, već je taj osmjeh bio zubat, lišen svake radosti, a oči tog stranca izgledale su kao mačje, sa širokim zjenicama. Vidjeh da mi maše komadom papira.
Najednom, ispred mene se ispriječila kolona njemačkih turista, koji su očito došli s namjerom fotografiranja svakog kuta Vatikana, a blicevi su im bili popraćeni uzdasima tipa:
„Ahhh, so wunderschön!*“

*Ah tako lijepo

Kada su konačno nestali iz vidokruga, vidjeh da je ono mjesto prazno. Odlučio sam zasad šutjeti o ovome, no i dalje me mučila prikaza.
„E ljudi… Čekajte sekundu“ uzviknuh, zaustavivši Culainna i Lorenza koji su se okrenuli.
„Gle, nemamo vremena za prežderavanje.“
Culainn me međutim tako napeto promatrao, da sam gotovo osjetio njegov pogled na potiljku dok sam ulazio u zalogajnicu.
Došao sam do stola, koji je sada zjapio prazan i potpuno čist. Jedina iznimka bila je komad papira koji je ležao na stolcu. Na njemu je urednim, čitkim rukopisom pisala neka riječ. Pogledavši, shvatio sam da se radi o riječi, ili točnije imenu, koje mi danima nije izlazilo iz glave. Imenu s kojime sam svake noći zaspao na usnama, i imenu koje mi je prvo prošlo kroz glavu svakoga jutra:
Eileen.
Zamišljen, i vidno potresen izašao sam iz zalogajnice, susrevši se s Culainnovim i Lorenzovim zabrinutim pogledima.
„Što je?“
Bez riječi, pružio sam Culainnu papir. Gledao ga je neobično koncentrirano. Niti stotinku kasnije, papir je izgorio u njegovoj ruci.
Mali crni otpadak bacio je na pod i pljunuo za njime.
Preneraženo sam ga gledao.
„Neka te to ne brine. Moramo dalje“ reče kratko, odlučnim glasom.
Slegnuvši ramenima krenuli smo dalje, praćeni Lorenzovim uzvicima tipa:
„Alo vi opatice, brže malo, nismo na procesiji!“

Do arhiva smo došli bez problema, no ući je bilo malo teže. No Lorenzo se i tu iskazao.
„Ah, opate Marin. Došao sam u posjet. Najavljeni, naravno“ reče.
„Da, da, požuri. Nisam siguran da je tisuću irskih funti dovoljno da zadovolji moje apetite“ reče pohlepnim glasom. Shvatio sam da je pod ucjenom. Također vidjeh Culainna kako mi namiguje, uputivši mi misao:
„krivotvoreno.“
U normalnoj situaciji bio bih se nasmijao no sada sam uspio samo proizvesti grimasu koja je više ličila na lice osobe koja ima probavnih smetnji.

Ušavši, vidjeh kolica slična rudarskim i dugački tunel s ponekom bakljom u daljini.
„Nema šanse“ rekao sam, vidjevši da kolica imaju prugu postavljenu pod velikim nagibom, a zasigurno nekoliko kilometara u daljinu.
Na kraju je bio potreban udarac nogom u stražnjicu da uđem u vlakić, no najviše me iznenadilo to, što mi je udarac uputio Lorenzo.
„Neki svećenik“ promrmljah gnjevno u bradu.
Moje sumnje su se ostvarile. Kolica su nezaustavljivo jurila prema naprijed, vratolomnom brzinom. Lorenzo se luđački smijao.
Vožnja je uskoro završila.

Prostorija u kojoj smo se našli bila je neopisivo golema. Primijetih da su police uklesane u kamen, a mjestimice su baklje osvjetljivale knjige. Na kamenome podu nije bilo stolova ni ničega, osim ljestvi koje su se pružale zasigurno stotinu metara uvis.
„Najskrivenija knjižnica na svijetu“ reče Lorenzo.
„A i najveća“ promrmljah.
„Sve zajedno, ovdje se nalazi točno dvanaest milijuna stotinu i petnaest tisuća dvadeset i dvije knjige.“
„A mi bi to trebali pregledati tako da…?“
„Oh, ako sam imalo upoznat s ovim mjestom, onda vas uvjeravam da ne moramo pregledati baš sve ove knjige. Više od polovice ovih knjiga su nam bespotrebne.“
„Šest milijuna dakle? Oh, a ja se već zabrinuo…“ reče Culainn sarkastično.
„Mogli bi za promjenu početi, umjesto da slušamo tvoje bezvezno blebetanje.“

Krenuo sam u smjeru koji mi je pokazao Lorenzo. Ovo mi jednostavno nije bilo logično. Očekivali smo naravno da će knjige koje tražimo biti najveće, ili slično, ali nekako sam imao osjećaj da jednostavno hvatamo zrak. Morao je biti jednostavniji način.
Primijetih da su police označene brojevima. U svakome redu bilo je stotinu knjiga.
Ideja mi je brzinom munje proletjela kroz glavu.
„Culainne!“ vikuh.
„Što je? Trenutačno sam malo zauzet.“ Culainn je knjige pregledavao otprilike dvadeset puta brže.
„Možeš li naći red od 600 do 700?“ rekoh.
Culainn se naceri u odgovor.
„Vidim što smjeraš.“
Trebalo mu je nekoliko sekundi da dođe do reda u kojem sam ga tražio, do gore je došao u samo nekoliko velikih skokova.
„Nema ga“ začuo sam odgovor.
„Kako to misliš?“
„Eto, nema ga. Red ne postoji“ reče jednostavno.
Napregnuto sam razmišljao, kada mi vrisak sledi krv u žilama.
Okrenuo sam se u smjeru zvuka, koji je dopirao odozgo.
Lorenzo se popeo veoma visoko, i gubio je ravnotežu. Bilo je pitanje sekunde kada će pasti dolje, a nije bilo šanse da preživi pad s te visine.
Zabezeknuto sam gledao kako pada, vrišteći iz petnih žila.
Kada je došao trenutak da udari u pod, zažmirio sam, ali zvuk udarca nije se čuo. Polako sam otvorio oči, i vidio da na mjestu gdje je pao zjapi ogromna rupa. Culainn se našao kraj mene samo nekoliko sekundi kasnije.
„Jesi li dobro“ viknuo je u rupu.
„Isus mater! Za olimpijadu!“ čuli smo odozdo.
„Samo skočite, sve je u redu. Ali pazite jasno da ne padnete na glavu.“
Skočili smo unutra.
Pali smo na stari, nevjerojatno prašnjavi madrac.
Hodnik ispred nas bio je osvijetljen bakljama.
„Tko održava ovo mjesto?“ upitao sam znatiželjno.
„Iskreno, nemam pojma. Mislio sam da su ovo sve legende.“
„E, pa očito nisu“ poklopi Culainn.
Kratak hodnik vodio je do vitrine iza koje se vidio red knjiga. Pažljivo sam pogledao unutra, i vidjeh da na oznakama piše:

„600-700“

„Kako ćemo unutra?“ upitao sam.
Sekundu kasnije začu se lomljava stakla. Lorenzo je bakljom razbio staklo.
Odmah sam dohvatio knjigu pod brojem 666.
Obična, mala, neugledna knjiga s žutim koricama.
„Tiho, netko ide“ reče najednom Culainn.
Sada sam već i ja čuo korake.
Culainn i ja smo se povukli u jedini mračni dio prostorije.
„Tko je tamo?“ upita Lorenzo.
„Tko si ti, i što radiš ovdje?“
„Ja sam brat Lorenzo iz Svećeničkog bratstva sv. Petra. Pokaži se!“
„Nisi dobrodošao.“
Začu se pucanj i Lorenzo vrisne.
Culainn i ja smo ležali u mraku, kada on odjednom skoči i baci se na priliku koja je pucala. Primijetih da je uzeo obličje onog istog psa. Borba je trajala nekoliko sekundi, u kojima je Culainn nesretnika primio za vrat, odgrizavši mu grkljan.
Pogledao sam Lorenza, sav užasnut.
„Mrtav je! Idemo odavdje!“ naredi Culainn.
„Imaš knjigu kod sebe?“
Kimnuo sam potvrdno.
Primi me za rep, krećemo iz ovih stopa. Nešto se loše sprema“ reče.
Ponovo smo se transportirali, ovaj put na neko potpuno nepoznato mjesto.

Vidjeh da je Culainn opet čovjek.
„Lorenzo…“ zavapi nemoćno.
To je bio prvi put da sam ga vidio tako ranjivog, bespomoćnog.
Osjećao sam knjigu na prsima. Tu istu knjigu za koju smo platili tako strašnu cijenu.
Otvorio sam je i počeo čitati.
(Potonje je naravno prijevod s latinskog)

„Opat Karl Kreuzmann
Anno Domini 1654.

In nomine Patris et… et Spiritus Sancti.
Dana dvanaestoga poslije… ove godine, uz pomoć blaženih mi kolega… uspješno sam ušao u trag čuvenome popisu 66… ukletih duša kojima se… služi na Zemlji. Vjerujem da se popis nalazi u… na čuvanju kod brata Jam…
Na temelju astronomskih gazeta razvijenih u našem timu, predv… neka imena budućih Sluga, koja su razvrstana prema godinama.“

Ispod su pisale neke sitnice, potpuno nevažne.
Culainn poče priču.
„Dakle, kao što vidiš, tekst je dosta oštećen. No ipak sam siguran da je ušao u trag popisu svih 666 duša, kojima se Vrag služi na Zemlji. Ne mogu odrediti ime osobe kod koje se popis nalazi, kao ni samostan. Zatim, kaže da su na temelju gazeta predvidjeli ljude koji će biti sluge, što može značiti dvije stvari.“
„Ili se ljudi neprestano izmjenjuju…“ počeo sam,
„Ili Damian još nije stvorio svih 666 duša“ dovrši Culainn.
„Hmmm… Hajdemo pogledati ima li imena dalje“ predložio sam.
Počeli smo listati od godine 1930. Nešto mi je govorilo da jednostavno moramo početi od te godine.
„1930.?“
„Intuicija“ odvratih.
„Misliš godina kada te je Seamus ostavio?“ upitao me s podsmijehom.
Lupio sam se po čelu.
„Da, to je to! Hajde listaj“ nestrpljivo sam navaljivao.
Mnogo imena smo izlistali, no nisam znao s kojim ciljem. Bila su pisana velikim slovima, kraj godine nastanka sluge, po tri imena na svakoj stranici. Kao da bi mogli nekoga pronaći.
Culainn je frustrirano bacio knjigu u zid, a ona je pala otvorena. Ime koje sam vidio zahvaljujući velikim slovima bilo je:

„Rudolph Evan Jones“

To mi je ime odnekud bilo poznato. Rekao sam ga Culainnu koji je problijedio.
(Točnije, pogledao me pogledom koji obično imaju osobe kada problijede, nisam mogao znati je li stvarno problijedio)
„Nije li to ime Seamusovog izdavača?“
Istina me pogodila u punom trku.
„Je! Je li to moguće?“
Culainn je nastavio listati sve do ove godine, 1939.
„Aidane…Kako se zove Conorova žena?“ upitao me tonom polumrtvog čovjeka.
„Shelley Baine.“
„Mislim na djevojačko prezime“ reče.
„Joj…Mislim da je O'Connor. Zašto?“
Pruži mi knjigu na nekoj stranici gdje ugledah ime:

„Eileen O'Connor“

subota, 11.07.2009.

VIII.

OSMO POGLAVLJE
Vatikan

U Vatikan smo stigli usred noći, pojavivši se usred ulice Rusticucci, koja se spajala na ulicu Concillazione samo pedesetak metara od Petrova trga.
Zahvalivši svim bogovima, znanim i neznanim, što nas nisu vidjeli, bacio sam pogled uokolo da vidim gdje je Culainn. Umjesto velikog crnog psa, kraj mene je stajao pristao mladić, od kakvih dvadesetak godina, visok, i jak, crne puti i crne kose.
Ironično, u bijelome odijelu, s bijelom svilenom kravatom.
Kako god, bilo je nemoguće ne prepoznati Culainna u tom obliku.
Taman sam otvorio usta da ga upitam za taj oblik, kada je prozborio, savršenim irskim naglaskom:
„Iznenađuje li Vas ovo, Aidane?“
Zaključio sam da bi riječ „ne“ u ovom trenutku bila besramna laž, pa odlučih za promjenu reći istinu. Ili bar protupitanje.
„Pa, ako se uzme u obzir da te, otkad smo se upoznali, znam kao velikog crnog psa koji govori, bi li me trebalo iznenaditi metamorfoziranje u crnca u bijelom Armani odijelu usred Vatikana?“
„Moguće“ odvrati sa smiješkom.
„Dakle, stigli smo. Kamo sada, Culainne?“
„Mislim da bi, zbog lakše uzajamne komunikacije, trebali prijeći na 'ti'. 'Vi' me previše podsjeća na dane kada sam služio Damianu.“
„Da, da, kako god“ odvratih nezainteresirano. Pozornost mi je privukla Bazilika Sv.Petra, koja je stvarno bila veličanstveno zdanje. Vatikan sam naime do sada vidio samo na slikama.
Približili smo se toj ogromnoj građevini, kada odjednom Culainn stade nasred trga.
„Sve u redu?“ upitao sam preplašeno.
„Damian nije glup, Aidane. Tvoje su misli i emocije bile prejake da bi ih jedna takva osoba, kao što je on, prečula. Otkrio je našu prijevaru, a mi smo time izgubili dragocjeno vrijeme. Koje ćemo morati nadoknaditi kako znamo i umijemo.
Pričekaj ovdje“ zapovjedio mi je, i rekavši to uđe u baziliku.

Vratio se nakon nekoliko minuta s malim, debelim svećenikom, koji mi je na prvi pogled bio veoma simpatičan.
„Aidane, ovo je brat Lorenzo iz Svećeničkog bratstva sv. Petra.“ Debeljko je kimnuo u znak pozdrava.
„Egzorcist?“ upitah.
„Vjerojatno najbolji“ kimne Culainn zadovoljno.
„Vi želite pobijediti Damiana?“ upita me debeljko, toplim, uljudnim glasom.
„Znate ga?“ upitah.
„Damian je veoma poznat u našim krugovima.“
„Oprostite, no ne bavite li se vi istjerivanjem zla iz ljudi il tako nešto?“
„Oh, to je veoma plitko shvaćanje egzorcizma“ pripomene mi.
„Da potražimo bolju lokaciju za razgovor?“ upita Culainn.
„Hajdemo kod mene“ reče Lorenzo uputivši se prema gradu.

Unutrašnjost njegova stana bila je veoma ugodna, no nadasve jednostavna.
„Sjednite, sjednite“ reče Lorenzo.
Sjedosmo, čekavši ga da donese pića.
„Imam samo čaj, nadam se da je to u redu?“
„Je,je, prijeđimo na stvar“ prekine ga Culainn.
„Dobro. Pripremite se, ovo je dosta duga priča.“
Namjestio sam se dublje u svom stolcu.
„Egzorcizam je, kao što znate, postupak istjerivanja demona iz opsjednute osobe. Naravno, vi niste opsjednuti, (Culainn se tu nelagodno promeškolji), pa znam da niste došli zbog toga. Siguran sam da se želite riješiti Damiana, isto kao i ja. No, vratimo se na temu.
Nego, gdje sam ono stao?“
„Egzorcizam“ reče Culainn smiješeći se.
„Ah, da. Dakle, prema katoličkom nauku, egzorcizam može i smije vršiti samo svećenik s posebnim odobrenjem od biskupa ili Pape, a za cilj ima oslobađanje opsjednute osobe.
Svaki egzorcist mora biti čovjek duboke vjere, koji se odlikuje pobožnošću, znanjem, razboritošću i neporočnošću života. Dakle, poprilično sam uvjeren da svi troje otpadamo“ reče, zamišljeno trljajući bradu.
Od smijeha sam se zagrcnuo čajem.

Nastavio je ne obazirući se na moj ispad.
„Sotona može djelovati na čovjeka tako da ga opsjedne. "Đavolsko opsjednuće" označava izravno cjelinu psihofizičkih pojava, neobičnih i uznemirujućih, što otkrivaju u osobi nazočnost jedne druge osobe obilježene crtama zloga.
Osoba koja je opsjednuta može pokazivati određene simptome kao što je promjena ličnosti koja se očituje u stanjima krize kada se kod osoba mijenja izraz lica, zvuk i boja glasa, stanje svijesti najčešće je isključeno i osoba se nakon napada opsjednutosti ničega ne sjeća.
Takva osoba pokazuje stanje agresivnosti koje je izraženo bijesnim psovkama, u neobuzdanom nasilju i napadima bjesnila koje je često popraćeno besramnim ponašanjem. Svaki spomen svetoga i sakralnoga izaziva strah, odbijanje i prezir.“

Iste sam sekunde skočio na noge.
„Damian!“ uskliknuh uzbuđen svojim otkrićem.
„Gdje!?“ vrisne Lorenzo, bacivši se na pod.
Ovaj puta smijehu se pridružio i Culainn.
„Smijte se vi, bezobraznici jedni“ gunđao je Lorenzo dižući se s poda.
„Što sa Damianom?“ upita me Culainn.
„Lorenzo kaže da svaki spomen križeva, Boga ili slično izaziva prezir! Sjećam se kada sam spomenuo Boga pred njime. Ona promjena ponašanja, držanja i raspoloženja… Znači, Damian je samo opsjednuta osoba?“
„Brz je ovaj, znaš“ reče Lorenzo Culainnu.
„Znam“ kimne Culainn, smiješeći mi se.
„Moram reći, veoma si blizu istini“ počne Lorenzo filozofirajući, „no to nije sasvim točno.“
„Nije?“
„Da nastavim, simbol vraga je od davnina pentagram, ali i još nešto.“
„Trostruka šestica?“ upitao sam oprezno.
„Tako je. Šest stotina šezdeset i šest. Postoji mnogo teorija o tome broju, pa ću navesti neke od njih.“
Uzme Bibliju, malo prelista, i otvori na jednome dijelu.
„ Knjiga Postanka 2:16,17 kaže:

Ali s drveta od znanja dobra i zla, s njega ne jedi;
jer u koji dan okusiš s njega, umrijet ćeš.


Poznato je da je Adam stvarno umro, no tek naših 930 godina poslije što je jeo s drva. No dalje ipak kaže ovako:

Ali ovo jedno da vam ne bude nepoznato, ljubazni, da je jedan dan pred Gospodom kao tisuću godina, i tisuća godina kao jedan dan.

Znači, Bog reče Adamu da će umrijeti isti dan, ali taj dan traje tisuću godina. Adam je dakle mogao doživjeti najviše 999 godina.“
„To je sve istina, no ne vidim kakve ima veze s našim radom?“ upitao sam znatiželjno. Culainn kimnu u znak podrške mojem pitanju.

„Nije li sve u našem svijetu tako, stvari su kakve jesu, no naš pristup određuje hoće li biti pozitivne ili negativne?
Time mislim na to, da bi u nekom, skroz jedanaestom značenju, brojka 999 simbolizirala neku nadu, ljudsku nadu da će živjeti skoro pa vječno?“
„Kako si došao na to?“ upita Culainn.
„Nekom svojom logikom. No to nije bitno. Bitno je to, da je broj 666 zapravo 999 čitano naopačke. Dakle, i razumijevanje samog broja kao takvog je naopačke.“
„Što znači da broj 666…“
„govori da nema nade, označava beznađe“ završio sam rečenicu.
„Impresivno, no ne vidim kako će nam to pomoći da riješimo naš problem“ reče Culainn.

„Primimo se daljnje simbolike broja 666“ reče Lorenzo, ne obazirući se na njega.
“ Otkrivenje 13:18 kaže:

Ovdje je mudrost. Ko ima um neka izračuna broj zvijeri: jer je broj čovjekov i broj njezin šest stotina i šezdeset i šest.

Ove su riječi podloga za tezu da je 666 Sotonin broj.
U Otkrivenju piše da se broj Nečastivog (Zvijeri) treba izračunati,odnosno tek dobiti, što znači da je 666 broj nesavršenog čovjeka, koji je od Svevišnjeg stvoren s namjerom da se usavršava.“
„To bi značilo da je 999 broj savršenog čovjeka?“
„Upravo tako“ kimne Lorenzo zadovoljno

„Ali kako mi to sve znamo?“ upita Culainn skeptično.
„Oh, ne zna se to pouzdano, ali tu dolazimo to jedne simbolike koja već godinama zadaje glavobolje velikim numerolozima širom svijeta.“
„Nastavite“ rekoh, zaintrigiran pričom.
Ovdje Lorenzo izvadi papir i olovku, te nam napiše ovako:


666 = DCLXVI
999 = IM

„Rimski zapisi?“ upita Culainn, više razmišljajući na glas, nego u stvarnoj namjeri da pita.
„Naravno da je rimski broj, kako tebi izgleda?“ upita sarkastično svećenik.
„Dakle, broj 666 u rimskom zapisu sadrži sve brojeve, 1, 5, 10, 50, 100, 500, sve osim najvećeg- tisuću, iliti M. To se može protumačiti tako, da 666 bude broj nepotpunog, nesavršenog čovjeka, a da praktično simbolizira čovjekov evolucijski put, od najmanjeg, to jest jedan, nadalje. Poanta je u tome, da se sve gleda od zadnjeg broja prema prvom.
Eh, sad.
IM je rimski zapis broja 999, čitano unazad ima najveći broj M i najmanji I. Većina nas je suglasna u tome, da broj 999 time simbolizira pad s visokog položaja na niski. Sjetite se recimo izreke Isusa Krista: 'prvi će biti posljednji i posljednji prvi!'.“
„Čime možeš potkrijepiti tu tvrdnju?“
Lorenzo još malo prolista po svojoj knjižici, dok ne nađe ono što je tražio.
„Otkrivenje 9:12 kaže:

I zbačena bi velika, stara zmija, koja se zove đavo i sotona, koja vara sav poznati svijet, i zbačena bi na zemlju, i anđeli njezini zbačeni biše s njom.

Dakle, to je sve što nam Biblija nudi u tom pogledu.“

„Sve je to simpatično, no ne vidim kako će nam pomoći da ubijemo Damiana?“ ustvrdio sam zabrinuto.
„Dakle, Culainn i ja smo razvili jednu teoriju, koja je sama po sebi prezastrašujuća, i toliko nevjerojatna…“
„Da je po svemu sudeći istinita“ dovrši Culainn.
„Pa, upoznajte me s njome.“
„Mi vjerujemo da je Vrag podijelio dušu na 666 dijelova, na pet kontinenata.“
„Pet?“
„Pentagram.“
„I to stoji, ali kontinenata je sedam?“
„Ovisi, mi brojimo ovako. Sj.Amerika, J. Amerika, Afrika, Euroazija i Australija.“
„Što je s Arktikom i Antarktikom?“
„Na njima nema nijednog pouzdanog znaka opsjednuća, demona ili slično.“
„Mislite li da bi mogao biti slab na hladnoću?“
„I to je jedna od teorija.“
„Kako ga možemo uništiti?“
„Eh, tu nailazimo na nešto gadno, poznatije pod nazivom problem“ reče Lorenzo smiješeći se.
„Ako je Vrag podijeljen na 666 dijelova, koji su na pet kontinenata, moraju biti ravnomjerno podijeljeni, što znači da su na svakome 133 dijela. A to pak znači…“
„Da ostaje jedan viška“ dovršio sam ovaj put ja.
„Upravo tako“ poklopi Lorenzo moje riječi, otpivši čaj do kraja.
"I sve se čini..." poče Lorenzo
"da je taj jedan upravo Damian, karika koja povezuje ostale."
„Ali kako ćemo se riješiti Damiana, još nismo rekli zapravo ništa konkretno.“
„Jedini način da saznamo išta jest taj, da uđemo u vatikanske arhive, i pregledamo najstarije i najodvratnije spise. Naspavajte se, a sutra idemo u taj prokleti pohod.“

Cijelu sam noć mislio na Eileen. Tek što sam zaspao, probudio me Lorenzov glas. Bilo je vrijeme da se krene.

srijeda, 08.07.2009.

VII.

SEDMO POGLAVLJE
Smrt u posjetu

„Samo hrabro“ rekao mi je Culainn nakon što sam zatvorio vrata.
Ušli smo u istu onu sobu koju sam nešto ranije vidio u snovima, dok sam bio u komi.

„Ah, Aidane, dobrodošli“ obratio mi se Damian.
„Smrade jedan, zaklao bi te da mogu“ pomislio sam, ali sam se čuo da umjesto toga izgovaram: „zdravo Damiane.“
U naslonjaču kraj njegovog sjedila je zakukuljena prilika s velikim štapom koji je držala rukom. Vidjevši da sam potpuno blenuo, Damian me odluči upoznati s tom osobom.
„Aidane, veoma sam počašćen što vam mogu predstaviti našu večerašnju gošću.
Prilika ustane, otkrivši dugu oštricu na kraju štapa, i skine kapuljaču.
Došlo mi je da vrisnem, i zasigurno bi, da sam mogao skrenuti pogleda s lica te osobe. Zapravo, to ni nije bila osoba, niti je imala lice.
Bijela koža, ispod koje mesa uopće nije bilo, pa su se gotovo jasno vidjeli obrisi kosti, crne oči bez bjeloočnica, sa debelim,zavinutim rogovima poput ovnovih, i dva duga očnjaka koja su ispadala iz usta, uvjerili su me gotovo potpuno da ispred mene ne stoji normalna osoba.
„Aidane, ovo je Smrt“ rekao je Damian tonom koji je bio nevjerojatno smiren. Kao da je bilo tko pred njim.
„Jel i ona govori francuski?“ upitao sam.
„Govorim ssssve jezzzike koji sssu sssse ikada govorili“ odvrati Smrt, ni ne pomaknuvši se.
Glas je bio odvratan, nekako trul, neopisivo ljigav, a siktav. Kao neka velika prokleta zmijetina s kosom u rukama.

„Evo Vam skripte“ rekao sam Damianu, gledavši ga ravno u njegove žute, mačje oči.
Uzeo ih je šutke, i počeo prelistavati. Meni je pozornost ponovo odvratila Smrt.
„Bojišššš li sssse?“ upitala me, okrenuvši se.
Mogao sam reći „ne“ glatko, no kada sam vidio lice tog stvorenja, prenerazio sam se.
„Malo“ uspio sam protisnuti, no oči su mi odale istinu.
„Ahhhh, boji sssse“ rekla je zadovoljno kimajući.
„Missssslim da sssse nemaššš čega bojati…Zasssad.“
„Bilo bi dosta“ prijeteći je zarežao Damian.
„Aidane, ovo mi se jako sviđa. Napisali ste remek-djelo u tako kratkome vremenu… Otkud Vam inspiracija za to?“
„Kao da neznaš, smeće jedno“ pomislio sam, a opet sam odgovorio da „imam svoje izvore inspiracije“ uljudnim, ulizivačkim tonom koji mi je bio potpuno stran.
„Ah, samo nastavite tako“ kimnuo je, djelujući nestrpljivo.
„Nego, volio bih da prijeđemo na stvar“ nastavio je.
„Sigurno ste se već upitali zašto smo danas u društvu ove šarmantne gospođe?“
„Nemate pojma koliko puta“ odvratih.
„Bahat si, znašššš. Nnne volim bahhhate ljude. To jessst, volim ih possssjetiti kada dođe vrijemmme“ prosikće ona.
„Vrijeme. Upravo zato smo ovdje“ prekinuo ju je Damian.
„Gospodin Aidan je dobio veoma zahtjevan posao, kojem će morati posvetiti mnogo vremena. Možda i više nego što je..hmm…uobičajeno za njegovu rasu“ dovršio je zamišljeno.
„Kako to mislite?“ upitah, sav napet.
„Mislim da bi Vam Smrt trebala podariti duži životni vijek. Što je dulje moguće, dapače“ dovršio je zadovoljno.
„Ali on ima ssssvoje vrijeme na sssvijetu! Ne možže dužžžže“ pobunila se Smrt.
„Oprostite gospodaru, no nije li to protuprirodno?“ upitao je naglo Culainn, nakon što je dugo bio tih.
„Znaš prijatelju, da te ne poznam, rekao bih da sumnjaš u moje metode. No znam da je to nemoguće. Nije li?“ zarežao je Damian. Njegov glas je postao toliko prijeteći da sam se nasmrt prepao čak i ja, kojem te riječi uopće nisu bile usmjerene.
„Ne, ne, naravno da ne“ počeo se Culainn ispričavati.
„I bolje ti je“ završio je jednostavno.
„Da nastavimo“ počeo je opet, vidno razdražen.
„Možete li to urediti?“ obratio se Smrti.
„Toooo koššššta“ odvrati ona.
„Imam već jednu dušu spremnu za van“ reče Damian znakovito.
Nisam mogao izdržati da se ne lecnem, što u takvoj tišini koja je vladala u sobi, nikako nije moglo proći nezapaženo.
„Nešto nije u redu?“ upitao me Damian
„Ne, ne…Sve u redu… Samo sam se, ovaj, zagrcnuo“ odvratih krajnje nespretno.
„Zzzzzagrccnuo?“
„Slinom.“
„Aha.“

„Dosta“ prekinuo nas je Damian.
„Onda, može li se to urediti?“
„Naravno.“
„Culainne, možete ispratiti našeg gosta“ rekao je Damian, dajući time do znanja da je razgovor završen.
„Hajde“ rekao je kratko.

Izašli smo na isti onaj mjesec pod kojim smo i ušli.
„Poslao sam pismo Vašim prijateljima u kojima sam im objasnio gdje se mogu sakriti dok smo mi na, eh, zadatku.“
„Kako ćemo uopće to sve riješiti?“
„Prva postaja nam je Vatikan.“
„Vatikan?“
„Nekako morate znati ubiti Vraga“ rekao je.
„Vrag se može ubiti?“
„Naravno da ne. No Damian nije pravi Vrag. On je više…kako da to kažem…fragment Vragove duše na Zemlji. Napravljene da širi kaos i udovoljava svim željama pravog Vraga.“
„Sjebano“ komentirao sam.
„Aidane, ako je „sjebano“ sve što imate za komentirati na ovo što znate, onda je bolje da se svi ubijemo.“
„Dobro. Kako ćemo u Vatikan?“
„Isto kako smo došli i ovdje.“
Primio sam se za Culainnov rep i pustio da me odvuče u nepoznato.